Stjepan Crnić | Mobitel

„Halo! Halo, Ante! To sam ja, Jure.“

„A, to si ti. Pa kakav ti je to broj?“

„Novi. Imam novi broj. Zato te i zovem.“

„Promijenio si operatera? Neka akcija je u pitanju?“

„Ma je vraga. Daj dođi u Čokoladu na kavicu pa ću ti sve ispričati!“

…

Moj šogor Ivan, s obitelji, već nekoliko godina dolazi na ljetovanje kod nas u Trogir. Obično to bude krajem kolovoza i početkom rujna, taman kad završi glavna turistička sezona. Gužva je tada manja, a vrijeme idealno za odmor. More je toplo, a nesnošljivih vrućina nema. To je vrijeme obiteljskoga zbližavanja i zabave. Iako je gradska plaža odmah do nas i do nje nam treba desetak minuta hoda, to je vrijeme kad obiđemo sve plaže oko Trogira. Tako je bilo i ove godine. Cijeli smo dan proveli na plaži Medena, a na povratku kući odlučili smo popiti piće u mojemu omiljenu Caffe baru Čokolada na gradskoj plaži i uživati u laganu večernjem povjetarcu. Dječaci su na brzinu srknuli  napitak od čokolade i odjurili na plažu bacati kamenčiće u more. Šogor, šogorica, moja žena i ja lagano smo ispijali piće i iskoristili vrijeme kako bismo ostaloj rodbini i prijateljima poslali netom napravljene slike i selfije. Neka znaju kako je nama lijepo… Prebirali smo po mobitelima i važno se osmjehivali na komentare koji su stizali porukama ili na Facebook stranice. Razgovarali smo samo nužno. Ili bolje rečeno, govorili općenito kao da smo na radiju, u odvojenim studijima: „Ovo vam moram poslati. Ha, ha, ha!“ Ili: „Vidi ovo!“ Okreneš mobitel da osoba do tebe vidi sliku i nastaviš pregledavati dalje jer nepregledni su putovi Facebookovi…

„Mama! Mama! Dođi brzo!“

Matija je dotrčao vidno uzbuđen. Iznenađeni naglim buđenjem iz Facebook sna, na trenutak smo ga blijedo gledali.

„Što je? Što je bilo?“ upita ga moja supruga.

„Marko se posjekao. Curi mu krv!“

U trenu smo bili na rivi. Oko Marka bilo je nekoliko ljudi. Netko mu je zavezao maramu oko glave. Crveni trag krvi spuštao se pored desna oka. Supruga dotrči do njega.

„Što je bilo? Jesi li dobro?“ 

Kimnuo je glavom i zaplakao.

Uskoro smo bili na hitnoj. Dok je supruga s Markom bila u ordinaciji, šogorica je uzela „na red“ svoje dječake.

„Koliko sam vam puta govorila da pazite jedan na drugoga? Mogao je bez oka ostati. Ako se ne znate igrati kako treba, onda se nemojte ni igrati! A ne ovako!“

Djeca su šutke sjedila. Posegnuo sam u džep po mobitel. Nije ga bilo. Uznemirio sam se.

„Nema mi mobitela. Je l' možda kod nekoga od vas?“

„Možda si ga ostavio u autu“, zaključi šogor.

„Ali, ne! Ne sjećam se da sam ga imao u autu. Možda je ostao u kafiću na stolu. Niste ga vidjeli tamo? Tko je plaćao račun?“

„Ja sam plaćala. Žurila sam. Sa stola sam uzela račun i ne sjećam se da je mobitel bio tamo. Možda ti je ipak ostao u autu“, reče šogorica.

Sa zebnjom sam pregledao cijeli auto. Zamolio sam šogora da me nazove kako bih čuo gdje zvoni ako mi je pao iz džepa nekamo ispod sjedala. Uzalud. Na kraju sam bio siguran da je ostao na stolu u kafiću. U općoj strci kad je Matija došao po pomoć, ostavio sam ga i otrčao na rivu. Po povratku s hitne, svratio sam u kafić nadajući se sretnom završetku potrage za mobitelom. Konobarica Marija  rekla je da ništa nije vidjela. Nitko nije prijavio nađeni uređaj. Obećala je da će nazvati ako ga netko donese. Ostavio sam joj broj suprugina mobitela, pažljivo pregledao stol za kojim smo sjedili i rivu gdje su bila djeca, a onda, vidno umoran, otišao kući.

„Hajdemo nazvati tvoj broj pa ćemo zamoliti nalaznika da vrati mobitel!“ predloži šogor.

„Da, baš će vratiti“, rekoh rezignirano.

„Pa platit ćemo nešto. Tamo su ti poruke, kontakti, galerije slika. Valjda to nešto vrijedi“, bio je uporan. Nazvao je moj broj.

„Evo ga! Zvoni!“

Svi smo ušutjeli.

„Ne javlja se.“

„Daj zovi ponovno!“ reče šogorica.

Odustali smo nakon desetak poziva. 

„Kažu da možeš otići u telekom i oni će vidjeti gdje je mobitel“, dosjeti se šogorica.

„Da, dok onaj tko ga je našao ne baci tvoju SIM karticu“, doda šogor.

Sve u svemu, ostao sam bez mobitela.

…

„I što mi je preostalo? Morao sam kupiti novi. Danas čovjek ne može živjeti bez te vražje kutijice. Ja sam ti bez mobitela obezglavljen. Ne znam kakvo će vrijeme biti, ne dobivam poruke, ne šaljem slike, ništa… Srednji vijek! Bogme ne znam kako su tada uopće mogli živjeti. Ja sam jutros bio na rubu živčana sloma. Mislim da bi mi lakše bilo da sam ostao bez ruku i nogu. Čovječe, pa sva mi je pamet u toj maloj kutijici. Ostao sam bez mozga. Tko zna koliko me ljudi već zvalo i sada se pitaju zašto se ne javljam. Izgubio sam sve kontakte. Morao sam pod hitno kupiti novi uređaj.“

„Baš nezgodno. Sada ćeš morati sve iznova upisivati i svima se javiti s novim brojem.“

„Da, a što ću sa slikama koje sam imao? I porukama?“

„E, vidiš, trebao si ih na vrijeme nekamo spremiti.“

„Da, trebao sam. Lako je to sada reći.“

„Dobar dan! Mogu li naplatiti? Kraj je moje smjene“, upita konobar prišavši stolu.

„Može. Hoćemo li još jednu ljutu prije ručka?“

„Može, uobičajeno“, reče Ante.

„Znači, dva pelinkovca i dvije čaše vode“, dodao sam.

„U redu. Poslužit će vas kolegica.“

Uskoro je konobarica Marija bila tu.

„A, to ste vi! Baš dobro da ste došli. Baš sam vas mislila zvati. Kolega mi je ostavio mobitel koji je donio neki stranac prije nekih sat vremena. Kaže da ga našao tu, na parkiralištu. Možda je vaš.“ _________________________________________________

„Objavljeno u Zbirci kratkih priča „Priča se (p)o gradu  VI i VII“ (dvobroj) sa VI i VII  natječaja za najbolju neobjavljenu priču gradske knjižnice Trogir 2020/2021. godine.“