Razmišljam o tome da ću, preživim li ovo desetljeće iza sedamdesete, biti na višestrukom dobitku, koji se ne može brojčano ni materijalno iskazati. Ponajprije stoga, što brojke postaju irelevantne, a nemjerljive stvari i slabo vidljive promjene dobivaju na bitnoj vrijednosti. Stvari poput kvadrature, kilometraže, brojki na računu, dužine pljeska , broja počasnih naslova, nagrada, članstva, upletenosti i utjecaja u stanovitim sferama, jednostavno odlaze u stoti plan. Pisanje postaje dnevnom praksom, bez razmišljanja o dometima. Dosegnem li brojku 100 u naslovima svojih knjiga (što je realno dohvatno) to ništa neće promijeniti u kvoti od sadašnjih 70. Znam da su moje ključne pjesme napisane, ostaje im samo da budu prepoznate i posvojene , od onih kojima su namijenjene, mojih čitatelja. Znam da umijem crtati, ne crtkarati , te da razlučujem estetsko i umjetničko od svake vrste šmire, simulacije, reciklaže i imitacije, već u startu, bez dubinskih disolucija.
Za jedno desetljeće, duh se veoma izoštri, ne ovisi pretjerano o vanjskim podražajima, već utvrđuje gradivo u slojevima koje je formirao i učvrstio. Analizirajući društvo, njegova kretanja, nagibe i zastranjivanja, subjekt vidi i sebe, mirno promatra svoje zablude, ostrašćivanja, pa hlađenja, odustajanja ili dugotrajne angažmane, za čije su ga rezultate ponegdje prikratili i prešutjeli, a da mu to više ne pričinja nikakvu bol. Testira se pitanje aršina, mjere, razreda, grupe u majstorskom poretku. Ako sam do nečega stigao, nešto dovrhunio, U ODNOSU NA ŠTO TO PRISVAJA SVOJU VRIJEDNOST, to jest : čime se mjeri, tko je arbiter u tom trenutku i kakve su njegove stvarne kompetencije? Također se čovjek prestaje mjeriti "u odnosu na generaciju", uzimajući drugi parametar, sadržan u metafori jarma (tj. duhovnih i kreativnih tereta) a koja glasi: "Ako moram potpadati, neka to bude pod najteži jaram": Ono što je lagano, što svatko može, čemu prosječnjaci naginju, naprosto te prestane intrigirati, blijedi i postaje nezanimljivo. Gotovo fizički osjećaš otpadanje ljuski, mrtvoga perja, potrošenih stanica kože, praznih rečenica i ispijenih aura u vlastitoj blizini i okružju.
Preostaje još domena osjećaja, najlabilnija, najfluidnija, najnevjerojatnija. U njoj kao da "curenje" vremena nema tako velikog utjecaja, kao u prethodnim domenama. Mijenjamo se, neosporno, otvrdnjujemo na ranjivim mjestima, stječemo "gard", razvijamo strategiju obrane i obmane podjednako, laskajući si da smo zreli, iskusni, premazani mastima, te da se više nećemo okliznuti na sličnome, pasti u zamku istovjetnih iluzija, predati se istim demonima, da nas kidaju, trgaju i proždiru, u vatri nekakvog zanosa, nalik na ljubav ili štoviše, na "naše posljednje uzlijetanje u nebo". Međutim, tu ćemo najlakše pasti: naći sebe istobitnu, od prije trideset, možda i više zbunjenih godina, kako u kutu, ostavljeni od nekoga, ponavljamo istu lekciju, zaklinjući se: "Nikad više, nikad više...". Ništa nam nisu pomogle godine, ničemu nas nije poučilo vrijeme...Ono nam je eventualno dalo lice i držanje kakvo zaslužujemo: već je rečeno da smo produkt onoga o čemu mislimo i kakvo smo sjeme posijali među drugima. Otpornost na ljubav nije nam dao ni poklonio nitko, ni na nebu ni na zemlji. Stara šmrkavica pruža ruku pubertetkinji, dodaje joj izgužvanu i mokru maramicu, da obriše nos i suze, sluzno samosažaljenje, kojemu nema kraja.
Međutim, da se ne varamo baš u svemu, moram otkriti tajnu pričuvanu za to zadnje desetljeće: Pomisle li ikada naši tješitelji i savjetnici, životni "putovođe", da mi NE ŽELIMO MIR, ne težimo ataraksiji, ne mislimo na nirvanu? Nekako, ako je čovjeku dopušteno da sam sebi nešto udijeli, kao nagradu za samospoznaju i možda nadoknadu za to opadanje fizičkih moći , teret starenja, neka to i u ovom desetljeću bude nemir, pobudljivost, iskra u oku, želja za doživljajem, neka bude ono "nešto", od čega se pišu pjesme , pa čak i tada ako je posljedična patnja uže, kojim smo se privezali za život, dok trajemo, dok nas ima, i dok možemo reći kao Vesna K: "Bacam se u tebe kao očajno blistavi vodopad, / Kao visoka krv/ i radost samoubojice".
Da, višekratno i neizlječivo, jer takva je narav onoga što se prema nebu baca i pršti i ne zna radost mirnoga tijeka u utvrđenu koritu. Dok traje život, dok se ta desetljeća krune, dok dišemo, smijemo se i plačemo u isti mah, ne zatvarajući oči.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.