Slava Rosandić | Vranovina

Vratile nam se vrane na Vranovinu! Dakle: sve je u redu u mikrosvemiru.

Njihovo odvajkada omiljeno stanište napučilo je prodorno kreštanje, graktanje, kričanje, kvakanje.

„Gdje je uopće ta Vranovina?“, pitali me često sugrađani Zagreba. Očito im se činilo da je taj čudni i pomalo zastrašujući naziv zagrebačkoga kvarta negdje u nekoj jezivoj i skučenoj sjevernoj zabiti.

No, ulica Vranovina, satkana od svega par ljupkih kućeraka staroga građanskog kova, smještena je takoreći u samome srcu Zagreba grada. Ugodna je za življenje jer obiluje travnjacima načičkanim zlaćanim maslačcima, razlistalim krošnjama samoniklih tužnih vrba, vrtovima minijaturnim ali šarenim od obilja ljubica, jaglaca, sunovrata, zumbula…

Osebujna je po redovima stasitih sibirskih joha na kojima se gnijezde crnokljune vrane i podižu svoju cendravu mladunčad.

S proljeća one, još izgladnjele i drhtave od zimskih jalovih užina, vrlo glasno i užurbano u još goluždravim krošnjama visokih joha začinju svijati kuštrava opora gnijezda satkana od „probranoga“ smeća, grančica, najlona, travki, sijena i nedokučivo odakle iščupane – kudjelje; samo da malimptičima, kada ugledaju prvo praskozorje - bude mekano i toplo.

Ljudi najčešće ne vole vrane i plaši ih njihova nepredvidiva i grka ćud no meni su one vjesnik divljine i pokazatelj da je priroda u krotkome suglasju s našim, inače, zazornim i rušilačkim porivom opet nadjačala nasušnim porivom da se udvojeno obitava.

Kada vidim njihov moćni sivo-crni raspon krila u zamahu spam neba – ćutim iskrenu simpatiju i nježnost prema tim, u gradovima, ugroženim bićima.

Bićima, rekoh, jer tako su dražesne i trpne u pokušaju da ostanu tu uz bujne krošnje oraha i jablanova; blizu hrani ali i ljudima!

Njihova britka osjetilnost kao da razaznaje tko im je sklon a tko isijava netrpeljivost i odbojnost prema njima. Ravnaju se prema nedokučivu senzoru na ljubav i prihvaćanje drugih bića.

Kada me okruže na tratinama, brižno čeprkajući kljunićima po raščešljanu tlu – osjetim njihovu dobroćudnu narav i imam dojam da me prepoznaju – što po licu što po glasu.

Mnogi zaziru od njihove pojave bojeći se navještaja neugodnih i tjeskobnih zgoda; jer, eto – grabljivice dozivaju zle kobi, strah od smrti, onostrane sile i nagovještaj su mračnih i tegobnih dana.

Međutim, meni njihovo kreštanje kazuje da nadolazi opasnost koje se trebam kloniti, ili pak daje jasan znak da ih se ometa u brizi za ptiče, skrbi o hrani, ili panici da će im se naškoditi mukotrpno savijenu gnijezdu.

Vrane su minijaturni kaledioskop visinskih slika i riznica poučnih iskustava u kojima su sadržane sve same silnice za samoodržanje i opstanje. Ljepota i dražest njihove žudnje za blizinom ljudskih bića, čini ih pouzdanim nam susjedima.

Nakon surovih zimskih gladnih i oskudnih dana – s proljećem, buđenjem poriva za nastavljanjem vrste - njihova blizina i nedužna radost bivaju čovjeku prirodni lijek za sljubljivanje s krajobrazom…