Duboka brazda na svjetskoj poetskoj oranici

Piše: Nikola Šimić Tonin

Pejo Šimić, značajno je poetsko ime, a nadasve u svijetu duhovne i domoljubne pjesme. Svrstava se u sam elitni poetski vrh. A kad govorimo o domoljubnim pjesnicima, govorimo o svim najvećim našim pjesnicima, koje su rane domovine - domaje boljele, kao što su boljele Matoša i tolike druge naše pjesnike.

U duhovnoj poeziji, Pejo je svoj na svome, u pjesmi molitvi, u poetskome nebeskome sazviježđju. Dubok je to trag u beskraju, brazda na svjetskoj poetskoj oranici, onoj istoj, onakvoj, plodne njegove Posavine, koja je dala tolike ljudske veličine, među njima značajno mjesto zauzima i Pejo Šimić.

  Molitva: Bože, možda će neki prigovoriti / Da je ova moja molitva sebična, / Možda je, ali ja Te ipak molim, / jer Ti si u moje raspadljivo tijelo / Udahnuo vječni duh, / I pustio me da su u ovoj dolini suza / Grčevito borim za svagdašnji kruh. – Nebeske vibracije, Duhovna poezija, Matica hrvatska Ogranak Osijek, Osijek 2021., Str. 33.

Pejo Šimić, dijete Posavine, rođen dok se još miris baruta pružao ravnicom njegove Posavine. Širom otvorenih očiju, i načuljenih ušiju, kupio je teme za svoje pjesme, s nepresušnoga vrela, vrela posavske ravnice, gdje se u jednoj ravni, ravnoj crti, usnama dotiču ravnica i nebeski svod.

Ovo što se danas događa, na zemlji, tu među nama, suprotno je uzvišenoj misiji čovjeka koju mu je Bog odredio. On je stvorio čovjeka kao najuzvišenije stvorenje i stavio mu na raspolaganje sve što je na nebesima i na zemlji. Obdario ga je razumom. Učinio je njegov život, čast, dom, imetak… neprikosnovenim. Zabranio mu je sijanje smutnje, prolijevanje krvi, rušenje čovjeka – o toj Božjoj građevini pjeva Pejo.

Grob: Koliko sam puta zaključio / Opraštajući se od dragih osoba, / Dok sam hladnu grudu bacao na lijes, / Da zauvijek pokapam: sjaj i bijedu, / Ljubav i mržnju, radost i bijes. - Nebeske vibracije, Duhovna poezija, Matica hrvatska Ogranak Osijek, Osijek 2021., Str. 67.

Izložen olujama i životnim nedaćama, pjesnik Pejo, očvrsnuo vinuo se iznad smrti, jer pjesnici ne umiru, žive svojom poetikom, besmrtan u svojim stihovima živi Pejo Šimić.

Pejo znalački, osobno i osobeno, koristi zoonime, kao sinonime slobode, ljudskih osobina čovjeka. Njegova Posavina je: ptica, je život. Posavina je sloboda. Posavina je vjesnik. Posavina je ljubav. Posavina je trajanje.

Misa za poginule Posavljake: Zvonila su zvona s crkve svetog Marka. / Pozivala na misu za poginule Posavljake. - Nebeske vibracije, Duhovna poezija, Matica hrvatska Ogranak Osijek, Osijek 2021., Str. 78.

Poetika Peje Šimića, jeste pjesma koja teče. Teče kako samo teče ravničarska rijeka. Misao koja nadilazi sebe, gdje sam pjesnik promatra njenu pripadnost sebi, i sebe njoj, ravnici, Posavini. Svoje mjesto pod suncem. Poetski i ljudski moćan, nadmeće se s moćnom daljinom.

Jezgra je u atomu pjesme.