Moj otac je već prvih godina braka obolio od tuberkuloze i nije bio sposoban za teške poslove. Sjećanja mi sežu u pedesete godine prošloga stoljeća i duga ljeta provedena sa njim i sa sestrom Anom četiri godine mlađom od mene.Tek smo se uselili u novu kuću nabijenu od zemlje. Samo na jednoj sobi smo imali pravi, novi prozor i vrata. U drugoj sobi su stajala dva trougla izrezana u zidu. Na njima su bila zazidana stakla nadomještajući prozore koji se nisu mogli otvarati. Na par soba, tata je sam napravio vrata od nekih grubih komada drveta. Na jednome mjestu gdje su također trebala stajati vrata, roditelji su postavili „bubu“ , grubu tkaninu od konopljinih vlakana.
Mame nije bilo kod kuće skoro nikada. Od ranog proljeća, odmah poslije Uskrsa, pa sve do kasne jeseni organizirano je odlazila na poljoprivredne radove u druga mjesta na konak. Doma je dolazila povremeno. Možda dva do tri puta mjesečno.Vršalica za žito je bila razlog odlaska od kuće još u rano proljeće. Samo ko je bio na okopavanju i pljevljenju šećerne repe, koja je sejana rano u proljeće, pa je trebalo i rano okopavati i razrjeđivati, samo taj je imao mjesto na vršalici. Taj je bio sretnik. Imao je obezbijeđen kruh za cijelu godinu. To jest, radeći na vršalici radnik je mogao zaraditi brašna onoliko koliko se mogla ishraniti obitelj sa dva odrasla člana i dvoje djece. U salašima, na državnim poljoprivrednim dobrima radnici su spavali po štalama. Događalo se da je bilo radnika puno i teško je bilo osigurati smještaj, te su se krave ili konji smještali u jedan dio štale, a radnici u drugi dio. Hrana je visila na stropnim gredama, u torbama, tobože zaštićena od miševa. Danima i tjednima mati nije dolazila i svi naši razgovori između oca, sestre i mene su se svodili na ono vrijeme kada dođe mama. Sestrica je učila svaki dan nove riječi, znala je sklapati kratke rečenice, izrekla bi neku zanimljivu šalu, a mi bismo govorili:
-E, sad da ti mama vidi! Ala će se mama radovat kad vidi da i to znaš.
Otac je bio razapet kućnim poslovima. Obrađivao je okućnicu sa mnogo voćaka i velikim povrtnjakom uz mnogo teškoća. Nije mogao sebi dozvoliti da mu djeca budu željna ičega što se može uzgojiti. Izjutra rano čim se probudimo, trčale smo bose iz kreveta do prvih trešanja i višanja koje su zaruđivale. Dobro smo se slagale sa ocem. Kuhao nam je, kupao nas, češljao, uspavljivao i pekao kruh i palačinke. Uvečer smo slušale priče o Batinskoj bici u kojoj je otac učestvovao i bajke ( tek kad sam odrasla shvatih da su to bile izvorne sonćanske bajke). Za uzvrat ocu smo pomagale pojiti i hraniti piliće, plovkice i guskice. Brale smo travu za zečeve i vraćale na livadi nemirne svinje, zajedno sa pulinima.
Svako jutro poslije doručka, prislonile bismo se uz dovratak, a tata je kredom udarao recke ko je koliko narastao. Ankica je brzo rasla. Izrasla je iz prošlogodišnje, ljetnje haljine i otac je danima lupao glavu kako da joj nabavi prikladnu haljinicu. O kupovini nečega novoga nije moglo biti ni govora. Vladala je hronična nestašica novca, ne samo u našoj obitelji, nego i u drugima. Konačno se otac domislio šta će i kako će. Uzeo je njenu prošlogodišnju, okraćalu, ljetnju haljinicu i došio dijelove od moje okraćale, zimske, haljine. Tako je Ana dobila novu haljinicu pristojne dužine. Kao da sada gledam tanku, lepršavu haljinicu sa žutim cvjetićima, došivenu sa tamnoplavom, kariranom vunenom tkaninom ostatkom od moje debele, zimske haljine. Bila je sretna kako samo može biti sretno dijete od dvije i pol godine.
-Imam novu icu! Imam novu icu!- podigla bi haljinicu rukama i onda se okretala poput šarenog ringišpila, dok opijena ne bi sjela na tur.
Često smo pitale oca kad će mama doći. Otac je odgovarao da sad će to, brzo će to, a onda je jednoga dana rekao:
-Sad već možete brojit na prste jedne ruke kad će mama dojt.
Malo smo se sporile čija će ruka biti u igri, a onda sam ipak pristala neka to bude njena. Uvečer pred spavanje, poslije Očenaša i molitve Anđelu čuvaru, brojale smo dane do maminog dolaska. Palac je bio ponedjeljak, kažiprst utorak, srednji prst srijeda, domali četvrtak, mali petak. U petak na večer otac nam je rekao:
- Eto, vidite, mali prst je najzaslužniji! Dono vam je dan kad će dojt mama. Sutra dolazi.
Dugo smo te večeri, svi troje ostali budni, razgovarajući i radujući se sljedećemu danu. Mati je sa ostalim radnicima u grupama odlazila i dolazila na prikolici sa traktorom. Kao da je sada gledam sa maramom na glavi svijetle boje. Po obrvama i trepavicama joj pala prašina kao i na zgužvanoj suknji, bluzi i pregači, narodnoj nošnji koju je nosila. Mirisala je na sunce i znoj. Taj osjećaj je još vrlo živ u meni, mada je odavno nema.
Sutradan smo svaki čas istrčavale na ulicu da vidimo da li je stigao traktor iz somborskih salaša. Igrale smo se na putu po prašini i zapadale u nju skoro do koljena. Kada smo bile gladne brzo bi utrčale u kuću po komad kruha namazanog sa mašću, posoljenog sa krupnom solju i popaprenog sa sitnom, crvenom paprikom. Često nam je otac sitno nasjeckao crvenoga luka i stavljao povrh masti. Sestra je skakutala oko njega i vriskala:
- Potapšaj mi, dado, potapšaj!
To je značilo da luk treba nožem potuckati na masti kako ne bi ispadao dok sa komadom trčimo na sokak.
Odmah smo se vraćale na ulicu da ne promašimo mamin dolazak. U podne svaki dan smo išle na spavanje, međutim, toga dana otac nas nije privoleo na spavanje, mada smo bile premorene od uzbuđenja i dugog čekanja.Traktor sa prikolicom punoj radnika je stigao kasno popodne. Zaustavio se na uglu ulice. Tata je rekao:
- Trčite prid mamu!
Uhvatila sam sestricu za ruku i trčale smo što smo mogle brže. Mama nas je vidjela izdaleka. Čučnula je i raširila ruke:
- Di ste mi, anđeli, moji? Lučice moje! Pa, kako ste mi samo narasle! Pa, kako ste mi lipe!Jeste li mi bile dobre? Jeste li slušale dadu?
- Jesmo, sve smo.- odgovarale smo uglas.
- Mudrike moje. – pohvalila nas je mama.
Dok smo trčale, seka je iz sveg glasa vikala i hvalila se:
- Mamo, mamo, imam novu icu (haljinicu)! Dada mi je kupo (krpio). Vidiš novu icu?Dada mi je kupo, čuješ ?
Mama nije shvatala šta govori. Tek kad smo stigle pred nju, poslije poljubaca koje nije znala kojoj će prvoj uputiti, detaljnije je poslušala i zapanjeno se zagledala u sestrinu haljinu.
- Imam novo! Imam novu icu! Dada mi je kupo!- brbljala je Ankica.
- Sestro, mala ti kaže da ima novu aljinicu. Dada je krpo! Sašijo.- objasnila je mami naša tetka koja je također bila u grupi radnika.
Mama je drhteći, nespretno petljala po džepu vadeći prvo maramicu u koju je obrisala oči i šmrknula, a onda je iz istoga džepa izvadila u fišeku od papira, svilene, šarene bombone koji su se slijepili od vrućine.
***
Dugo vremena poslije toga nisam razumijevala zašto su mnogi od radnica i radnika zaplakali. Otvorilo mi se mnogo, mnogo godina kasnije, kada sam postajala svjesna prvih gorčina života.
Ruža Silađev
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.