Željko Bajza | Uspješno pisanje

Literatura se mora dokučiti razumom. Treba čitati radi ideje, zbog stila. Treba uvesti u raspravu o književnosti što joj je svrha i kakvim se sredstvima ima služiti treba li da bude društveno korisna ili ne, smije li neodgovorno sanjati ili ne, treba li da čeprka po nečistim savjestima ili ne, da li se pjesme pišu iz srca ili se grade razumom itd. Da li se slike slikaju i knjige pišu u korist širokih pučkih slojeva to jest da li književnici pišu dovoljno jasno za masu za plebs i da li se igrom estetskih propisa nadmudruju samo lažljivci i da li se književna i pjesnička i umjetnička stvaralačka nemoć veoma često maskira ideološki progresivno programatski i politički. Kad fabule pročitanih knjiga budu rezotkrivene u svoj svojoj okrutnoj težini vidjet će se učinci pjesničke slobode. Kroz književnost bitak jezika iznova blista na granicama zapadne kulture. Umjetnik ima svoj posao smatrati “usavršavajućim sredstvom isključivo samo radi svoje vlastite umjetničke savjesti i ničeg više” napisao je Baudelaire. Kao što Borges govori o nemoći književnosti, tako Wittgenstein govori o nemogućnosti filozofiranja.  Ako je život naporan, posao težak, razočaranja česta a želje neostvarive, uvijek postoji nada da će nas mašta izvući iz naših propadnuća i posrtaja, zastoja i stramputica. Naš stvarni, fizički vid, bilježi pojave stvarnoga svijeta, dok mašta roji asocijacije.

Život oponaša umjetnost. To je povlašteno vrijeme varke, komičke iluzije, teatra koji se udvostručuje i prikazuje, teatar zabune, sanja i vizije. To je doba varavih čula, vrijeme u kojem metafore, usporedbe i alegorije definiraju poetski prostor jezika. Pišem svakodnevnu prozu i pjesničke minijature. Da bi imao uspjeha u pisanju treba uvesti kult razvrata, pijanstva, crne magije, vampirizma, satanizma i  drskog bezbožnjaštva. Uvedi rulju uličnih drolja koja će ti prodrmati slavu svojom erotikom i svojom teorijom o muzikalnosti boja i mirisa. Uvedi harem svoje ženskadije, proglasi istančanost, osjetljivost, veličanje nesavladivih svemirskih gluposti koja gazi sve ljudske vrijednosti i ravnodušno proždire sve živo uopće. Svakako treba spomenuti izbjeglice, drogu, uvedi jednog muslimana i jednog pravoslavca, jednog roma. Naša djela niču na plodnoj životnoj umjetničkoj njivi baštinjenoj od naših predaka, misaono, socijalno, domoljubno, ljubavno, pejzažno, sveobuhvatno štivo koje nudi predah od svakodnevnice i proslavu svakodnevice. Umjetnici na poseban način iznjedruju životne istine umjetnost sudjeluje u stvaranju čovjekove slike o sebi i stvarnosti. Mi žudimo za dubljim smislom življenja dubljim maštovitijim razumijevanjem otajstva postojanja.

Pokušavam se probiti kroz  sliku stvarnosti. Riznica je to pouka, znanja i savjeta. Ovo nije pjesma nego ugašeni oganj. Ovoj pjesmi  razlog si ti. Ti si uživala u stvarima između redova. Da pročitaš jedno stradanje nadarenost nije dosta. U tekstu se sve može sačuvati. Povezujem različite razine zbilje i fikcije kao mjesto jezika tajne, pune zrnja misli, kao nešto što se još ne nazire. 

Ako čovjek nema u sebi poetike ne može mu pomoći nikakav rekvizitorij. Evolucijski razvijena anatomija i fiziologija stvorila je slobodu, sloboda je uvjet moralnog ponašanja. Čovjek je slobodan, ali i odgovoran za svoje čine. Iz čega izviru ideje? Što mi znamo o životnim tragedijama? Brine li se itko o sudbini svih tih likova? Istina, da se nesporazumi ljudi iz različitih sredina mogu lakše prebroditi upravo upoznavanjem. Poezija je najživlji dokaz ljudske besmrtnosti. Ljudska duša nazire kroz mutnu koprenu poezije sve blistave izglede s onu stranu groba ta ista duša prognana u pakao nesavršenstva zemaljske stvarnosti odmah i neposredno htjela bi naći u otkrivenome raju već ovdje na zemlji i divinacije ljepote kao da život čovjeka na ovoj planeti obasjan nadnaravnom svjetlošću ima neki dublji svrhovitiji smisao na planu likovnih umjetnosti, književnosti, ekonomike ili politike. Ali treba imati u vidu i progres: para, elektrika, rasvjetni plin, kompjuteri, mobiteli sve sama Starim Rimljanima i Grcima nepoznata čudesa čine čudesnu zbrku materijalnih i duhovnih stvari i pojava. Zamisao o progresu nameće nam se divovskom apsurdnošću otkrivajući u pjesničkoj građi trajno samo ono što je lijepo, a književnik posvečujući se svojem pozivu funkcionalno robuje svojoj dužnosti jer smatra ljepotu sudbinom. Baudelaire je pojam ljepote izdvojio od stvarnosti uzvisivši ga kao svetinju. Također kaže da je svrha literature da podučava da usavršava običaje da odgaja svijet njegujući dobro vladanje, a naročito moral i nerazdvojivost ljepote istine i dobrote. Po Baudelaireu poezija nije nikad imala svrhe nego da se ponirući u sebe podsjeća svojih uspomena i ni jedna pjesma neće nikad biti tako velika i tako plemenita doista dostojna da se tako zove kao ona koja je napisana isključivo samo od radosti da bude ispjevana. Dopušta međutim mogućnost kompromisa da bi nam lijevi i desni auditorij poklonio puno povjerenje i bilo bi apsurdno tvrditi da se konačna svrha poezije ne krije u tome da uzdiže čovjeka iznad njegovih vulgarnih interesa.