Tomislav Dretar | On - roman u nastanku - odlomak

Citirat ću vam jedan kratki monolog iz rukopisa jedne svoje neobjavljene knjige proze. Lik se zove On: 

Star sam čovjek i vrijeme je da kažem onima koji će me pratiti na mojem posljednjem putovanju u kraj iz kojeg sam došao u ovu zemaljsku zabit što sam u životu stekao i naučio. Stekao nisam ništa. Praznih ruku došao prazninu odnosim sa sobom, a ona, priznat će te nije nikakvo bogatstvo. Odnosim samo nekoliko spoznaja, koje bih možda mogao nazvati i mudrošću, ali nisam toliko pretenciozan. Dakle, spoznao sam, ja koji sam najčešće donosio lakoumne odluke, nikad dobro promišljene u sebi, donesene na brzinu s posljedicama često bolnim po mene i moje bližnje koje sam stekao u ovoj zabiti. No, kao što mi je rekao moj prijatelj i terapeut psihijatar dr. Bastin ne brini prijatelju nitko sam sebe nije stvorio, u nama su mnogi ja koji su nas načinili takvim kakvim jesmo. Njegova se terapija čini djelotvornom, jer evo me izliječenog i oslobođenog nanosa koje su životne oluje nagomilale u meni kao pijesak na morskom žalu kotrljajući mu zrnca od jednog do drugog kontinenta dok ga plimom i osekom ne ostave na morskom žalu. Tko će moći znati koje je zrnce otkuda stiglo na moju obalu, tko je koji trag ostavio u mojoj osobnosti. Na kraju ostaje obala, ostajem ja sam na svojoj obali sa svojim mislima i trenutkom kad po ne znam koji put počinjem sebi postavljati isto pitanje. Što sad? I bivalo je tako dok mi jednog dana nije sinulo u glavi. 

- Pa sve što sam činio i sve što mi se dogodilo s voljom. Mojom ili tuđom, sa saznanjem ili bez ikakve svijesti o tome što će mi se dogoditi ja sam sad ovdje u ovom trenutku u kojem postavljam sebi ovo pitanje i dođe mi u pamet da je sve to, cijeli put koji sam prešao vodio ovamo k ovom mjestu i ovom trenutku i ovom pitanju. Neki to nazivaju sudbinom. Pitanje izbora nije samo sudbonosno nego i sudbinsko. Ali, nije to saznanje ono što čini srž mojega saznanja kojeg vam želim ispričati. Ja nisam mogao drugačije odlučiti nego tako kako ću ovog časa odlučiti, a kako, to još ne znam, to ću znati kad ponovno sebi budem postavio ono isto pitanje. Možda ću opet odlučiti lakoumno, #à_la_légèr kako reče slavni Francis Carco u svom slavnom "Ponoćni čovjek" (#Homme_de_minuit) "Cette union, que cimente jusqu’à la mort un crime entre complices — et qu’il considérait jadis à la légère comme une création gratuite de feuilletonniste — Jim tout à coup s’apercevait qu’elle existait, qu’elle formait l’élément primordial de sa vie." ( Ta unija, koja cimentira sve do smrti jedan zločin među suučesnicima - i koji je on nekada lakomisleno držao kao besplatnu feljtonističku kreaciju - Jim najednom shvati da je ona postojala, da je formirala najvažniji element njegova života.) Ono što ću reći svojim pratiteljima , ne riječima već svojim životom da put kojim su išli i mjesto kamo su stigli bijahu čovjekom koji god je prešao i kamo je stigao njegovo vlastito djelo i nisu drugačije biti, jer radi toga su postupno nastajali, postojali i postali, ta praznina u lešu kojeg odnose u glib na općinskom groblju o općinskom trošku.