Zašto ljudi manično i panično žele uhvatiti vrijeme? Ako su uspjeli pokoriti (čitaj: okupirati) prostor ne mogu li barem vremenu dati malkac vremena da odahne bez uplitanja gramzive i nezasitne bijele rase koja hrli obuzdati vrijeme i ukalupiti ga u svoje ograničeno kontrolirane „resurse“.
Znam da nemam šanse konkurirati filozofima i astrofizičarima u njihovoj preuzetnoj ulozi - gospodara pojma vremena – ali mogu ga osloboditi i rastočiti na svoj - ameba način.
Jer, bajdvej, nit′ su ga oni nešto konačno definirali i zauzdali; nit′ su ga običnim smrtnicima razložno pojasnili. Uvijek postoje one labave varijante tipa „može ovo i ono“, i „možda je ovo a možda ono“, i sve ostaje na konstataciji: vrijeme će već pokazati…
Ajd′ odlučite, vi vispreni umovi, već jedared, je li vrijeme protočno ili statično!? Postoji li uopće ili je to ljudska uobrazilja koja nam pomaže (i stareći) odmaže pojmiti smisao postojanja ljudske vrste i njezinih nezgrapnih i komičnih batrganja u tome nastojanju nalik zapretenoj ribi u raščupanoj mreži.
Postavljamo si naivno uskotračne zadatke i kratkoročne ciljeve i nastojimo te tragikomične kategorije smjestiti u komadičke vremena. Tako stječemo laskavi (ali i lažni) dojam da smo ovladali vremenom jer, eto, dali smo mu kalendarske, satne, minutne ili eonske rokove da bismo unutar njih nešto zgodimice ili namjerice, realizirali. To je sa stajališta boga Kronosa tako smiješna i banalna rabota, da mu je vjerojatno itekako dosadila ljudska prepotencija i tvrdoglavost kojom uvijek nanovo vrte kotačić protočnosti poput izbezumljenih hrčaka.
Vrijeme jest i nije tu, na Zemlji. Jest u smislu obnavljanje potomaka i ciklusa rasta biljaka; ali i nije u smislu konstantne mijene tame i svjetla. Ta bjesomučna ali dražesna igra s našim djelićima trajanja nekome se čini okrutna, nekome izdajnička, nekome blagoslovljena, a nekome pak nametnuta. No, to ne mijenja činjenicu da se radi o igri kojoj se najpametnije prepustiti i dopustiti pritom nama samima jalovo zaustavljanje trenutaka takozvane iskrice inspiracije i toliko žuđene sreće.
Dakle, kako zajebati vrijeme a da ono apsolutno ne zajebe nas?
Lako. Umjetnošću. Ako nam je nakana zaustaviti i držati u šaci to migoljavo istjecanje, tu prozirnu želatinastu masu, i ako nam je želja bar u nekoj mjeri biti svoj a ne rob vremena – preostaje nam donekle ovjekovječiti svoja stremljenja, radosti, boli, svijesti, uzdizanja i poniranja… u umjetničkim oblicima koji će egzistirati barem koliko i stijenje i vjetrovi.
Uzori za diskretno „ovladavanje“ vremenom mogu nam biti pisci, slikari, graditelji, vedutisti, kompozitori…
Najminuciozniji presjek tkiva vremena udijelio nam je Thomas Mann u rječnoslovnom fiziološkom seciranju pojma vremena u Čarobnoj gori.
On ga je uspio „zarobiti“ na jedan fluidan i dobrohotan način učinivši ga prijateljem ali i nepokorenim odmetnikom.
Stefan Zweig pak tretira vrijeme oblikujući povijesne likove koji su nositelji razglobljenih čovjekovih značajeva, od tiranina do vizionara.
Srednjovjekovni Brueghel stariji, fantastičnim vrtlogom ciklusa godišnjih doba bojama i obrisima egzistencija u raskošnome krajobrazu stvara iluziju uhvaćena ali i obezglavljena vremena.
Naš profinjeni gospar i portretist Vlaho Bukovac (kojemu je vrijeme bilo i nesklono i sklono tijekom životna puta), savršenom predodžbom vela, koprene ili tila koje krasi žensko obličje – uspijeva ukrotiti vrijeme prozračnošću, poroznošću, providnošću, proničnošću…
Nenadmašni David Bowie svevišnjim zvukom, kristalnim stihovima, svilenom ovojnicom, hermetičnošću rečenog – usuđuje se na časak poljubiti vrijeme ali ga i otpustiti u laganome otpuštaju…
Ljudski zamašaji u sve dogledno i nedogledno jetki su pokušaji sljubljivanja s vremenom u suglasju i bezglasju s njime. Ljupki su to potezi koji traju neko „vrijeme“ a onda slučaj ili namjera (kvragu, opet ljudska ruka!) izbrišu prividnu trajnost uratka i on pretače se u usadak tkiva vremena tek kao sipka, lomna, nezamjetna žilica.
Hora je!!!
Ostavimo vremenu da se svija oko nas kao raspamećena netaknuta djevica.
Neka bude nalik plavoj kiši, žutoj kiši, rumenoj lozici, puzavoj proljetnici, punokrvnoj puzavici, razuzdanoj penjačici…
Kao vriježa, vitica, vinjaga, vršika, rašljika, lozica, grešika…
Razuzdano kao granje, rasparano kao tkanje…
U dosluhu; u neposluhu.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.