Kolumne

nedjelja, 22. svibnja 2022.

Ruža Silađev | Zimske avanture jedne bubamare



U vrtu Beskrajno Zeleno su svi željno iščekivali proljeće.  Radovale su mu se i bubamare. Crvene sa crnim točkicama. Prvi zraci sunca su ih izmamili van. Svi iz njihove obitelji su bili na broju osim jedne njihove sestrice koja je jesenas netragom nestala. 

                - Ah ta djeca!- često bi znala tužno reći mama bubamara.

                 - Ne budi žalosna, draga, ta i onako će nas naša dječica jednom napustiti. Zar se ne raduješ našim budućim unucima? – tješio ju je njen voljeni muž.

                 Brinuli su tata i mama, bubamarko i bubamarka kao i svi roditelji. Nisu znali da ovaj put nisu imali razloga za zabrinutost.                                                              

                 Njihova divna kćerkica je jesenas slučajno sletjela na lijevu trepavicu jednoga  dječaka u vrtu Beskrajno Zeleno. 

                 - Ko me to tako zagolicao?! – protrljao je oko dječak.                 

                 U ruci mu se našla crvena bubamara sa točno sedam crnih točkica na leđima. Nadasve mu je bilo drago što ju je upoznao. Bila je tako majušna i nemoćna na njegovom dlanu. Bila je iznimno  dražesna. 

  • Draga, bubamaro, više te neću pustiti jer vani postaje hladno. Povešću te sa mnom u kuću. Ti ćeš biti moja prijateljica Bubamarka Danka.

                 Dječak je živio u kući u sred vrta. On nije znao da se obitelj Bubamarke Danke već lijepo smjestila u susjedovom zapuštenom vrtu. Bilo ih je oko stotinjak. Sa dolaskom hladnih  jesenjih dana već su stanovali pod suvom korom stare kruške. Starije bubamare  su ocijenile da će ovdje cijela obitelj biti bezbjedna. Tu je bilo  raznih biljnih ušiju kojima su se cijele zime hranili. Kruškina kora je bila dovoljno debela da ih zaštiti od jakih vjetrova i debelog snijega. U njihovom zimskom domu temperatura je bila baš potaman. Živjeli su u izobilju i sladili ušima po cijele bogovjetne dane. 

                 - O, pa ti si našao Božju ovčicu! - rekao je dječakov djed. - Ona donosi sreću. Tako svijet kaže. Samo bojim se da će joj u našoj kući biti pretoplo. Najbolje je da ju smjestiš na prozor ispod lišća afričke ljubičice.

                 Dječak je poslušao djeda. Bubamarka Danka je bila sasvim zadovoljna svojim novim smještajem. Na prozoru je bilo svjetlosti, nije bilo niti previše toplo, niti previše hladno. Bilo je sasvim ugodno. Afričke ljubičice su intenzivno cvjetale  baš u ovo doba godine. Kad se nije igrala sa dječakom milila je po lišću i divila se prekrasnim cvjetovima, roze, bijele i plave boje. Ispod lišća je bilo bezbroj sporih i vrlo ukusnih ušiju. Sladila se ušima do mile volje ! Dječakova mama je svaki dan malom pumpicom prskala cvijeće. Tako se Bubamarka Danka osvježavala kapima svježe vode. Kad god se na prozoru ukazalo sunce protegla bi svoja krila za letenje koja su bila ispod onih točkastih, nepokretnih. Onda bi letjela po sobi i sletjela na djedovu  dugu, sijedu bradu. Djed bi svaki put zaboravio da je ona tu, počeškao bi se a ona bi se sva zapetljala u njegove duge dlake. 

  • Fuj ! Odvratno !

 Jedva bi se izvukla iz tog labirinta.

  • Eh, bubamaro, što ti je to trebalo ! - rekao bi djed a bilo mu je milo što ga Bubamarka Danka posjećuje.


                Svaki dan je željno iščekivala dječaka iz škole. Tada njihovim igrarijama nije bilo kraja. On bi raširio prstiće na rukama a ona bi krenula od palca. Pela se gore prema palčevoj jagodici, pa sišla dolje. Ponovo gore po kažiprstu, pa dolje, pa na najveći srednji prst gore, pa dolje. Polako bi opet milila gore na domali prst pa opet dolje. Taman bi se naučila „planinarenju“ pojurila na mali prst i onda: paf !.. Pala bi dolje jer je dječak imao samo pola maloga prsta. Naime, pola mu je zaostalo negdje u žbicama bicikla još u petoj godini života.

                  - Žao mi je, Danka. - ispričavao bi se dječak i podigao ju sa poda.

Međutim, njoj ništa nije falilo. Tu sitnicu padanja su njena tvrda točkasta krila podnosila bez pogovora. Igra bi se opet nastavljala bezbroj puta. Sve dok stariji nisu opomenuli dječaka da treba pisati školsku zadaću. Dječak bi ju pomilovao i stavio u prozor na uobičajeno mjesto.

                U dane kada je dječak bio u školi malkice joj je bilo dosadno. Onda bi tumarala po policama sa šarenim knjigama, zavlačila se u regale sa igračkama, klizala po ekranu televizora i monitora. Igrala „Školice“ po tipkama  računalne tipkovnice. Jednoga dana je zalutala u kuhinju. Bilo je to baš pred Božić. Pred očima joj se ukazao stol prepun šarenih kolača. Dječakova mama je pripremala Božićnu trpezu.  Danka  je domilila do bajadere, liznula i stresla se od nelagode.

                 - Bljak ! Kako je grozna ljudska hrana !

                 - Ap...ap... apciha ! Apciha ! - kihnuo je netko.

                 Zagleda se Bubamarka Danka u pravcu Kihanka i odmah još više pocrveni. Na torti sa glazurom od bijele čokolade se šepurio predivni  narandžasti bubamarko. I on je bio posut crnim točkicama. Toliko je bio iznenađen pojavom mlađahne bubamarke da je smjesta još više ponarandžastio.

                 - O...h ...oh! – zbunjeno je  zatreptala  okicama Bubamarka Danka - ovaj, htjela sam da kažem... kako je lijepo vrijeme...

                 - Bog ! Ja sam Bubamarko Darko – pružio joj je svoje narandžasto krilce na pozdrav. Vidno uzbuđen.

                 Poslije je sve teklo kao po loju.

                 Bubamarko Darko je sve do pred sam Božić živio vani u vrtu Beskrajno Zeleno. Ispod kore crvenog oleandera u saksiji. 

                 - Mila, noćas će biti hladno. Desetak stupnjeva ispod ništice. Zar ne bismo trebali uneti oleander u kuću? Možda će se smrznuti.- rekao je dječakov tata svojoj supruzi.

                Rečeno učinjeno! Tako se Bubamarko Danko našao u istoj sobi gdje je već stanovala Bubamarka Danka. Smjesta su veselo „krilce uz krilce“ krenuli u istraživanje. Bubamarka Danka je već bila „svoj na svome“. Rado mu je pokazivala gdje se kriju najukusnije uši, gdje sunce najljepše sija, gdje se može poslužiti svježom vodom. A i djedova brada za nju nije bio neistražen predio. Djed je bio jako iznenađen kada je u svojoj bradi ugledao dvije bubamare. Crvenu i narandžastu. A tek dječak?! Svaki dan je žurio iz škole igrati se sa dvije bubamare. Jednom je doveo svoje drugare iz škole da vide Bubamarku Danku i Bubamarka Darka. Onda je jedna djevojčica rekla:

                - Prelijepe su ! Ja sam jednom vidjela i žutu bubamaru u zapuštenom susjedovom vrtu.               

                 - Vjerujem - dodao je djed.- Bubamare najviše vole zapuštena zemljišta a naročito ona sa puno kopriive. Tu za njih ima hrane na pretek. Da, da, postoje crvene, narandžaste i žute bubamare. A znate li vi gdje ih na svijetu ima najviše?

                Naravno da djeca nisu znala. To još nisu učili u školi.

                - Najviše ih ima u tropskim šumama, džunglama, Južne Amerike.

                Dječak i njegovi drugari su polako upoznavali  zanimljivi bubamarski svijet. Svijet kukaca. Divili su se njihovim vratolomijama iz dana u dan. Te zime je dječakova mama imala najljepše cvijeće u prozoru.  Uši koje bi se namnožile bile su ubrzo pojedene. Tako nisu uopće stigle nauditi cvijeću. Ono je bujalo i cvjetalo, cvjetalo...Divili su mu se svi prolaznici a dječakova mama je bila vrlo ponosna na njega.

                Ali ! Zimi je uskoro došao kraj. Svakim narednim danom sunce je sve više grijalo. Bubamarka Danka i Bubamarko Darko su sve češće boravili na prozorskom staklu. Čeznutljivo su promatrali jata lasta koja su se vraćala sa juga. Rojevi muha su se zadržavali na staklima. U njihovom vrtu Beskrajno Zeleno su letjele bumbare, leptiri a drveće i ostale biljke su se oblačile u novo zeleno ruho. Jednoga dana se dječak požalio djedu:

                 - Djede, čini mi se da su moje bubamare bolesne. Postale su trome i ne žele se sa mnom igrati.

                 - Dragi moj, došlo je vrijeme da ih pustiš u prirodu. Neka idu svome domu. Svojoj obitelji. Mami ih zov prirode. Njihovim zimskim avanturama je došao kraj. Sve na zemlji ima svoj početak i kraj. Jer da nema kraja ne bi bilo ni početka.

                 Dječak baš nije najbolje razumio djeda ali nije želio da bubamare tuguju. Jednoga prijepodneva kad se vratio iz škole, zamolio je tatu, mamu i djeda da se oproste od bubamara i svečano ih pustio u svoj vrt Beskrajno Zeleno.

                Na kruški koja se zvala Čvorava nastao je veliki metež i uzbuđenje. Obitelj crvenih bubamara sa točno sedam točkica je bila ushićena. Vratila im se toliko željena Bubamarka Danka i dovela naočitog narandžastog bubamarka. Svi su ga željeli dotaći i iskazati mu dobrodošlicu. Mama bubamarka i tata bubamarko su se neizmjerno radovali. Znali su da uskoro mogu očekivati potomke.

                 Na Čvoravoj  je djed napravio dječaku ljuljašku. Dječak se često ljuljao na njoj. Bubamarku Danku više nije prepoznavao među stotinjak njenih rođaka i rođakinja. Znao je da je tu negdje u blizini kad bi ugledao narandžastog bubamarka.         



Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.