Miro Morović | Moj detektiv Frame ima više mana nego vrlina, ali i potencijal za daljnje nastavke

DVOTOČKA, FESTIVAL ŽANROVA 

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Detektiv Andrew Frame nije superheroj. Štoviše, njegovo kašnjenje ili nemar često ide na živce njegovim suradnicima, a njegov šef jedva obuzdava bijes kad Framea zove na sastanak. Ipak, Andrew Frame je nezamjenjiv kad se počnu nizati zagonetni nestanci ili serijska ubojstva u kojima počinitelj ne ostavlja tragove po kojima bi ga policija mogla pronaći. Andrew Frame živi u Shalow Lake Citiyju i glavni je lik romana „Djeca slijepoga kovača“ i „Voštani princ“ splitskog pisca Mira Morovića. 

Morović je donio osvježenje na literarnu scenu svojim spisateljskim samopouzdanjem i smislom za ironiju, kao i za stvaranje atmosfere napetosti, neizvjesnosti i jeze. Njegovi su romani prave poslastice za ljubitelje krimića i trilera jer to su opsežne knjige od 400 i više stranica, ali čitatelj koji počne pratiti Framea kako psuje dok kisne ili kako slijedi krvavi trag, neće ni primijetiti kako lista stranice i kad prvi put podigne pogled s knjige – bit će na sredini romana. 

Miro Morović je pred kraj fakulteta - a završio je pravo u Splitu - započeo pisati svoj prvi roman „Djeca slijepoga kovača“. Objavio ga je prvi put 2016. godine (Naklada Bošković), a zatim u reizdanju 2019. (Naklada Fragment) i u njemu predstavio Andrewa Framea. Drugi roman „Voštani princ“, Morović objavljuje 2022. godine i njime dokazuje svoj status nove zvijezde hrvatskog kriminalističkog romana. 

S Mirom Morovićem razgovaramo o plasiranju kriminalističkih romana, o taktiziranju pri odavanju detalja o krimiću, o tajnama zanata i uživljavanju u zastrašujuće scene te o tome kako je prebrodio doba epidemije i izolaciju, s obzirom da je i pisac i glazbenik, jer svira električnu gitaru u splitskom bendu Azil. 

Upravo ste promovirali novi roman "Voštani princ" koji je publika dočekala s nestrpljenjem, a prve su ocjene da ste ispunili visoka očekivanja. Jeste li bili pod pritiskom zbog očekivanja publike nakon uspjeha prvijenca? Kada ste, nakon prvog romana, počeli pisati nastavak?

„Voštanog princa“ počeo sam pisati u vrijeme kada je moj prvi roman objavljen u Fragmentu. Mislim da je prirodno da određeni stupanj iščekivanja i strepnje prethodi bilo kakvom uratku, kako onom prvom tako i onima koji slijede. Doduše, kada sam pisao „Djecu slijepoga kovača“, očekivanja mi nisu bila velika jer nisam imao u planu objavu tog romana. Drugi dio ciklusa po tom je pitanju ipak bio popraćen nešto većim pritiskom. 

Romane "Djeca slijepoga Kovača" i "Voštani princ" povezuje lik detektiva Andrewa Framea. Kako je nastao lik Andrewa Framea? Je li prvo nastao slučaj koji treba riješiti, a onda lik detektiva ili obratno? Ima li lik Andrewa Framea potencijal za nove nastavke nakon prva dva? Što je to tako inspirativno u tom liku?

Lik Andrewa Framea u početku nije bio isplaniran. O njemu sam počeo razmišljati tek nakon što sam napisao prvo poglavlje i razradio ideju. Trebao mi je netko tko će se svojim karakterom uklopiti u takav slučaj i atmosferu romana. Netko nesretan i otuđen, mizantrop s određenim karakteristikama klasičnih noir krimića, ali ipak s dovoljno svježine i originalnosti u tom žanru. Nisam htio stvoriti klasičnog junaka ni detektiva s natprirodnom moći zaključivanja i savršenom dedukcijom. Frame je čovjek od krvi i mesa, a moglo bi se reći da ima više mana nego vrlina. Potencijal, naravno, ima i za daljnje nastavke. Traži daljnju razradu. 

Drugi roman osvježio je zanimanje i za vaš prvijenac "Djeca slijepoga kovača", koji se također ponovo našao u knjižarama, no na promocijama ste zagonetni i izbjegavate otkriti detalje o romanu. Zašto tako tajanstven pristup? Zašto očekujete da će zagonetka prije privući publiku nego otkrivanje detalja o romanu i objavljivanje odlomaka? 

Kada se radi o kriminalističkom trileru, okosnica priče je intriga sastavljena od mnogo detalja kroz čitavo djelo. Ponekad je nemoguće otkriti jedan detalj bez da povuče pitanje o drugom. Otkrivanje može narušiti doživljaj same knjige. Volim knjigu u potpunosti prepustiti čitatelju. Naravno, nije to neko pravilo kojega se slijepo držim. Otvoren sam za detaljnije razgovore i diskusiju ako je sugovornik već pročitao knjigu ili ga ne smeta opasnost spoilanja. Kada se obraćam široj publici na predstavljanjima knjiga, preferiram pristup u kojem zadovoljstvo otkrivanja svakog, pa i najmanjeg detalja, ipak ostaje na samom čitatelju.    

Što vas privlači zastrašujućim scenama koje opisujete? Kako se uživljavate u atmosferu straha? Kako nastaju napete scene - koliko su rezultat inspiracije, a koliko namjerno osmišljene? Imate li svoje rituale za pisanje zastrašujućih scena, kao što je Agatha Christie ubojstva smišljala u kadi?

Svakom autoru krajnji je cilj prenijeti emociju na čitatelja, kakva god ta emocija bila. Naravno, u ovom žanru ti osjećaji ponekad znaju biti neugodni, ali u tome i jest sva čar. Svakako se nadam da čitatelji ipak u tome uživaju. Barem ja, kao obožavatelj kriminalističkih romana i trilera, volim taj osjećaj fiktivno stvorene opasnosti. Predvidjeti konačnu reakciju kod publike jako je težak zadatak. Potrebno se staviti u kožu protagonista i predvidjeti kakvo ponašanje bi bilo prirodno i s kakvim bi se postupcima i osjećajima čitatelj najbolje poistovjetio u datoj situaciji. Veliki je kompliment kada mi netko kaže da je doživio roman kroz oči mojih likova. 

Koliko pravnička struka pomaže u pisanju krimića? Primjenjujete li svoja znanja koja ste učili na fakultetu? Pomaže li vam u pisanju krimića više stručna literatura ili literatura koju ste čitali u slobodno vrijeme?

Jedan od razloga zašto sam počeo pisati bio je bježanje od prava i zakona o kojima sam učio na fakultetu. Povremeno mi ono što sam naučio dobro posluži u tehničkim pojedinostima i kreiranju radnje. Pitanje zločina svakako ulazi u sferu prava i pravde. Moj prvi roman detaljnije preispituje tu temu, ona mu je okosnica. Ipak, to doziram i najčešće pokušavam izbjeći monotone pravne postupke. Ne želim zamarati čitatelja sivim informacijama koje su za samu radnju nepotrebne ili stvaraju višak. Volim naglašavati misterij, enigmu i otkrivanje same zagonetke, preferiram romantiku klasičnih krimića.

Kako je glazbenik i pisac poput vas organizirao vrijeme u dvije godine epidemije? Je li "Voštani princ" rezultat izolacije? Gdje ste pisali kad niste pisati u kafićima, kao što ste navikli?

Mislim da je sam proces pisanja jedna od rijetkih disciplina koja u vrijeme pandemije nije patila. Imao sam dovoljno slobodnog vremena da se posvetim radnji „Voštanog princa“. S druge strane, kada govorimo o promocijama, književnim susretima i održavanju kontakta s čitateljima uživo, tu je, naravno, postojao problem. Što se tiče pisanja u kafićima, prisilio sam se na malu promjenu pa sam pisao u svojoj sobi na vikendici, terasi ili na plaži. Sličan problem doživjela je i glazba. Imao sam više vremena i za vježbu, kreiranje novih ideja i sam proces sviranja, ali postojala su razdoblja u kojima je bilo nemoguće okupiti grupu, a kamoli napraviti koncert. Glazbena scena doživjela je neusporedivo veći udarac od književne.

Jedan od razloga što radnju svojih krimića ne smještate na domaći teren su premali gradovi u kojima nema mjesta za velike tajne i velike zločine. Odakle crpite inspiraciju za svoje romane, ako je ne nalazite u stvarnosti oko sebe? Kakav je grad poprište zločina koje opisujete? 

Nije problem samo u veličini grada, nego i u čitavom okruženju koje sam htio stvoriti. Nisam svoju radnju mogao doživjeti kao nešto što se događa u našem podneblju, to mi je bilo teško zamislivo, a i potreban mi je taj američki melting pot za ostatak ciklusa. Ali, to ne znači da inspiraciju ne nalazim u stvarnosti i onome što vidim i čujem oko sebe. Ljudska priroda ne ovisi samo o geografskoj lokaciji, u mnogočemu je univerzalna. 

Dok mnogi domaći pisci sanjaju o prijevodu na veće jezike i osvajanju stranog tržišta, vi izjavljujete da vam je važnija domaća publika. Tko je publika kojoj se obraćate? Kako su vaši fanovi dočekali novi roman? Po čemu primjećujete da se krug vaše publike širi? 

Meni su moji čitatelji bitan faktor i tako će biti i u budućnosti, nevezano za to jesu li domaći ili strani, kao što mi ni za romane koje čitam nije bitno je li ih napisao domaći ili strani autor. Naravno, knjige najčešće na svoj put kreću od one publike koja je autoru najbliža i kojoj je najdostupniji. A krug čitatelja najviše se širi zahvaljujući onim čitateljima koji su knjigu već pročitali. I to je najveća pohvala koju mogu dobiti, nešto što mi puno znači i što je pokazatelj da sam na dobrom putu.