Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

utorak, 3. svibnja 2022.

Mavro Matasović | Stakleni sarkofag


Jeftino su me prodali.

U Aleksandriji si za tu cijenu tada mogao dobiti nekoliko koza i mulu. Ili pola deve i tačke.

Čovjek koji me kupio, brkati Europljanin u bijelom sakou, nije se ni mnogo cjenkao. Tražio je da mi prijašnji vlasnik, mršavi bradonja koji je trgovao otkopanim ljudima, bitumenom i drugim dragocjenostima, odmota lice kako bi me mogao vidjeti. Mislila sam da će me ostaviti i poći svojim putem, jer kad je ugledao moju pocrnjelu kožu, izraz nehotičnog gađenja preletio mu je licem. Ali opazio je moju crvenu kosu, pokušao mi otvoriti očnu duplju… Hej, kupite prvo pa onda pipkajte, rekao mu je moj vlasnik i Europljanin me dobio za sitne pare.

Otkopali su nas nekoliko godina ranije, mene i Pahera i našu mačku. Upali su u naše privatne odaje i probudili nas iz dugog sna, prostački i nepravedno. Paher, onako zbunjen kakav je bio i za života, nije u prvi čas shvatio što se događa. Pomislio je, valjda, da je još uvijek živ i stao lamatati rukama, lebdeći iznad svojeg tijela i urlajući: Makedonci! Makedonci! Jadnik, nikad se nije oporavio od tog nesretnog rata. Njegove posmrtne moći, nažalost, nisu bile poput onih drevnog mladića Tutankamona, koji je zakašljao jednom na razbojnike koji ga uznemiruju i skoro sve ih potamanio kužnim zadahom. Nešto prašine na tlu grobnice se pomaknulo od mahanja mojega muža, kao da je vjetrić zapuhao niotkud i to je bilo to. Nisam sigurna ni jesu li primijetili da se nešto nadnaravno dogodilo oko njihovih stopala.

Uprtili su nas na deve i prašnjavom cestom iz predgrađa Tebe dovukli do ostave za metle u predgrađu Aleksandrije.

Mojeg muža odveli su prije mene, vjerojatno zato što je bio veći. Ne možete si zamisliti likove koji su tada kupovali… Britanac (tko drugi?) bio je zainteresiran za ostavštine drevnog Egipta, ali imajući malo razumijevanja za što to točno znači, kupovao je mumije po kilaži. Ja bih jednu mumijicu, moj dečko, ali da je, kako da kažem, malo impozantnije konstitucije, rekao je našem bivšem vlasniku. Nažalost, nije nasjeo kad mu je ovaj pokušao prodati nekog ubogog debeljka kojeg su razbojnici zatukli na cesti, umočili u katran i zamotali u jorgan. Vi ćete imati problema, garçon, za ovu vašu podvalu, rekao je bradonji i bradonja mu je dao mojeg muža besplatno. Bilo je to otprilike dvije tisuće sto i sedamdesetak godina nakon naših smrti. Nesi, ženice moja, vikao je moj muž dok su ga petorica pokušavala ugurati u trokolicu, ne daj da me Makedonci otmu! Razumijete, moj muž je umro u prilično poodmaklijoj dobi od mene (koja sam napustila žalosni oklop od mesa u cvatu zrele ženstvenosti), i priče su kružile da više nije bio sav svoj pred smrt… Nešto od te zbunjenosti ponio je i u zagrobni život, pa bi mi se srce steglo da sam ga još imala, kad su ga tako samog odvlačili od mene. Godinama poslije zaključila sam da su ga vjerojatno javno odmotali i secirali u jednoj od onih pompoznih lordovskih kuća u Londonu, ali tada nisam imala pojma kamo ga odvode.

Ubrzo je i mene kupio čovjek, također Europljanin. Stavili su me na taljige sa svim mojim stvarima i glavom moje mačke, što je ležala sa mnom u sarkofagu, i napustila sam Aleksandriju, potom i kontinent. Bilo je to moje najdulje putovanje. Provela sam ga razmišljajući o jadnom Paheru za kojeg nisam znala je li nemrtav ili mrtav. Nisam znala ni što će biti sa mnom.

Pola godine kasnije bila sam u Beču, u bogato uređenom stanu ovoga gospodina. Postavio me na stalak da stojim uspravno u kutu dnevne sobe i uzbuđujem ili plašim goste. Kad bismo ostali sami, on i ja, za hladnih kišnih bečkih poslijepodneva ushodao bi se po sobi, rasplamsavao ugljen u ognjištu i tu i tamo mi prišao i dodirnuo lice ili me pomaknuo, kao da želi vidjeti hoću li bolje izgledati iz nekog drugog kuta, pod nekim drugim svjetlom. Hoću li biti ljepša ili strašnija. Dani su se nanizali u dugu i besanu dosadu. Ne mogu reći da me Europljanin, za kojeg sam saznala da se zove Mihael, plašio, barem ne više nego sam ja potajno plašila njega, ali teško sam podnosila kad me dodirivao. Da je živ, Paher bi mu polomio prste samo zbog toga što me dodirnuo, a evo ovdje, ovaj se čovjek, ovaj bogataš, ponašao kao da sam stvar.

Gosti koji su dolazili, neodgojeni dječaci, debele gospođe, mrki muškarci, stidljive djevojčice, upirali su prstom u mene, vikali fuj, komentirali da sam jeziva, zanimljiva i smiješna. Moju i Paherovu Knjigu Mrtvih također su gledali, ali nisu shvaćali što u njoj piše. Čudili su se mačjoj glavi dok je duh moje mačke na njih frktao i kesio zube (jadnici je ostala samo glava i u bestjelesnosti). Mihael, koji je s godinama obolio i počeo vidno slabjeti, nakon nekog me vremena odmotao. Moje je povoje, knjigu mojih predaka s majčine strane, stavio u poseban spremnik, a mene otkrio golu znatiželjnim očima. Zbog te se knjige Paher poslije moje smrti namučio s pogrebnom birokracijom, ne bi li mi omogućio da u nju budem umotana pa tako i nešto od naroda svoje majke ponesem u zagrobni život.

I ja sam nekad bila živa, mislila sam, zar to ne shvaćate? Htjela sam im to povikati, ali glasa nemrtvi kao ni mrtvi nikada ne nađu. Jedan dio mene htio je povjerovati da se društvo promijenilo, da su živi prema mrtvima u ovoj čudnoj civilizaciji izgubili ono poštovanje koje smo mi nekoć imali. Ta je iluzija smanjivala moj bijes i mogla sam tu i tamo uhvatiti nešto polusna iako sam nepokopana ovako raskrečena stajala u nečijem dnevnom boravku.

Međutim, kad je Mihael umro, njega nisu pipkali stranci. Sluga koji ga je našao, sklopio mu je oči i glavu prekrio bijelom plahtom. Ljudi su ulazili i izlazili iz stana, a čula sam i kako dogovaraju pogreb. Dakle, samo sam ja bila ta nesretnica umrla dovoljno davno da se na mene nije gledalo kao na pokojnicu. Mihaelov duh prolebdio je pored mene na putu prema novom grobu bez isprike.

Kako su mogli misliti da ću naći mir ako me vucaraju po ostarjelom svijetu?

Ovako srditu, kao gnjevno bestjelesno egipatsko ili etruščansko božanstvo, naslijedio me Mihaelov brat Ilija i premještena sam u Zagreb, u muzej.

Paher-Konhu ništa od ovoga nije htio. Teško je radio cijeli život kao krojač, ne bi li nama, paru bez djece, barem poslije smrti osigurao financijsku stabilnost i miran brak. Nije mogao predvidjeti da će nas dva tisućljeća poslije orobiti razbojnici i rastaviti, kao što nije mogao znati da će onih davnih dana Alex i njegovi razbojnici upasti u Tebu i spaliti mu radionicu.

Da će mene kupiti Hrvat, njega Englez, da će me nakon puno vremena strpati u ovaj stakleni sarkofag na posve nepoznatom mjestu, u neobičnu grobnicu koja je po noći mirna, kad samo zaštitar tu i tamo prošeće koridorom, a davno umrli i njihova imovina u tišini čekaju.

Po danu još uvijek nemam mira, ne mogu ni oka sklopiti. Ljudi i dalje prilaze staklu i komentiraju me. Nedostaje mi muž, onako izgubljen i simpatičan kakav je bio i samo se mogu nadati da su ga buldožerom negdje u Londonu loši urbanisti odavno zatrpali urušavajući zgradu kojeg bivšeg lorda zbog izgradnje novog shopping centra ili podzemne garaže.

Ja, Nesi-Konhu, koja sam nekoć sjedila kraj zidića u Tebi, a sad bdijem među najnižima od mrtvih, nadam se da će jednom i ova civilizacija propasti i sve nas prekriti ista crna zemlja u zajednički grob. Da se svi skupa naspavamo.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.