Šta je život naspram mojih buba koje samo mile
Šta je reka naspram mojih ptica kojih ima u nedogled
Šta je nebo naspram mojih oblaka koje nosim kao krunu
Šta je sunce naspram mojih zraka koji sijaju do večnosti
Kad izvire moje bube
Kad polako krenu da se množe
Život stane nem i ukopan pred njima
Kad polude moje ptice i rašire krila
Zabace glave i polete visoko
Nema tog meseca koji bi mogao da ih skloni sa vidika
Kad moje sunce izleti iz očiju
Nema te stene koju ne bi otopilo
Kad izvire moji potoci
Divlji
Nabujali..
Nema te planine koja bi mogla da ih zaustavi
Kad se probude moji leptiri
I krenu da sleću sa cveta na cvet
Nema tog vetra koji će zaustaviti njihov let
Kad polude moje misli
I krenu da se sa sobom bore
Nema tih reka , nijedno more
Ne ume da se sa mislima rve
Jake su kao oluja koja pomera brodove
Snažne kao Foknerov bes
Mirne i tihe kao Don
Koji nosi sve Aksinjine borbe
Hemingvejevo more pokraj koga peca starac nemi
Šta je život naspram buba koje izviruju sve više
Šta je život naspram ptičurina gordih koje samo lete
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.