Darija Žilić | Ljeta

Postratna ljeta bila su tako ista. Suhi dani na kontinentu.Par dana uz more, ili nekad samo jedan dan uz vodu. Mjeseci na dugom asfaltu, široke aleje, hrpe knjiga na smežuranom kauču. Čitanje. Knjižnice u kojima starci čitaju novine, vire ispod naočala. Zaborav od svih, beskrajna samoća, posjeti rodbine iz francuskog areala, ručkovi uz puno povrća iz našeg vrta, večeri tjeskobne posebno onda kada ćukovi već u ponoć naviještaju nečiju smrt. Ili slobodu. I nesanice, kao male životinje koje grizu do jutra, ranjeni but. Još dugo ljeta su bila polja bez praznine, duge obale u snatrenju, rijetki odlasci u prašne gradove Europe. I sve je tamo. Bez znaka života, kao opet jedna smrt. Zadnja ljeta su kao u priči, našla svoj put, nose ih dodiri, dani krevetni, sitna putovanja, mlinovi, odmak od onih zaboravljenih formi aviknutog prijateljstva, zrelog za predaju. Tiho, bez briga, unatoč svim apokalipsama, ljeto moje, broji zadnji plod, i ljubuje.