Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

srijeda, 6. travnja 2022.

Slava Rosandić | Ovaj dan


                                     (M-u)


Tek malkac okaljan, povazdan neobuzdan, razuzdan, raspjevan, ah! baš tankim tkanjem rastrzan je          mnome, mnome, mnome… 

I, tog dana 

stajala sam polurazbuđena,

polurazbludjela

usred grotla – duboko u jami, dopol zatrpana, 

otpol odtrpana,

Zlatom Zemlje osunčana, Vatrom Suncem – poljubljena… samom sobom pogubljena.

Da bi okol mene cvala djeca, zibalo se Oko Mora, vijalo me sklisko tkanje, bezrazložno samoponiranje. 


Kakav krasan, kakav jasan - odveć rasan

dašak živog!

Svrnuh pogled. U te prhke žitne misli…Svjetovi me omčom stisli. Rekoh sebi:

„Samo VRISNI!!! VRISNI!!! VRISNI!!!“

Želeć možda izaći iz rupe… izbor neka moj baš bude. Ako moj je usud, neka on se brzo zbude.

Zraka, svjetla, vatara i nedoglednog. 

Ne baš sasvim nepreglednog.

Ovaj dan nek' raste kao rasap pjene pobješnjelog mora. Jedna barem pora neka skladno diše. 

Ništa, nigdje, više…

Ipak

jecaj nade silazaše s lica tvog:

„Rasti, bujaj mene zbog“.

Ovaj dan… je utočište, krilo majke pribježište, vjetrom sluđeno tek košmarište.

Daj mi vjernog pratitelja, kreni s nama prozvanima, kreni s nama probranima… 


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.