S kodom bluesa i balade

ARMIN  (2007.)

Redatelj: Ognjen Sviličić

Piše:Martina Sviben

Treći sam put odgledala Armina i opet se rasplakala. Topao i životan, ovo je film u kojem je svaki kadar, svaka rečenica i svaki pokret glumaca na svom mjestu. U naoko sporom ritmu, s brojnim scenama hodanja i krupnim kadrovima klasičnih muških cipela te tinejdžerskih tenesica većeg broja uz scene u hotelskoj sobi, mračnom baru ili liftu film nam nudi klaustrofobično ozračje u priči o vanjskoj i unutarnjoj borbi. 

Puls filma je odnos između oca i sina pun dramatike, ali i topline koja je uvjerljiva i sasvim prirodna.

Oca Ibru glumi izvrstan Emir Hadžihafisbegović kojemu je, po meni, ovo možda i najbolja uloga ikad. Armina glumi mladi Armin Omerović, također izvrsno pogođen za ulogu.

Ibro i Armin dolaze iz Bosne u Zagreb na audiciju za njemački film. Iz pojedinih je segmenata filma jasno da su Ibro i supruga mnogo žrtvovali da osiguraju novac za put i troškove u Zagrebu, ali i da polažu velike nade u tu audiciju. Ibro vjeruje u Armina premda je otpočetka jasno da je introvertiran, slabog pouzdanja i djeluje čak autistično. Armin svira harmoniku, i to je ono čime se Ibro čitavo vrijeme hrani. Ne sviraju sva djeca harmoniku, a Armin svira, ponavlja si Ibro. Otac silno želi da mu sin uspije, ali iz brige koja lebdi nad svakim Arminovim pokretom i rijetkim rečenicama saznajemo da ta želja nije još jedan roditeljski bolestan i ambiciozan san o uspjehu preko djeteta.

Armin ne prolazi na audiciji jer je prestar, za film trebaju mlađeg dječaka. Razočaranje na jednu noć slama i oca i sina. Drugi dan pukom slučajnošću i očevom upornošću Armin ipak dobiva priliku zasvirati na harmonici pred redateljem i njegovom ekipom. Pjesmu U meni jesen je prekida Arminov epileptični napadaj. Redatelj se nakon toga zainteresira za Armina i njegov slučaj te prije odlaska ocu i sinu nude ugovor za snimanje dokumentarnog filma o Arminu, Bosni i ratnim traumama. Obojica ponosno i glatko odbijaju prihvatiti primamljivu novčanu ponudu jer Armina obilježavaju i predstavljaju dramska grupa u kojoj je aktivan i harmonika, a ne njegova bolest. Bolest je naša stvar, kaže Ibro.

Odlaze iz Zagreba u Bosnu ponosni i dodatno zbliženi.

Poseban začin svakome filmu o Bosancima daje njihov govor kao izvorište prirodnog i sponatnog humora, čak i u teškim i dramatičnim situacijama.

Jedna je od najupečatljivijih scena kad Armin, pun treme, pita oca pred redateljem što da svira jer mu ništa ne pada na pamet. Otac Ibro spremno uzvraća: Razvali Halida!