Kroz ključanicu | Anamarija Tenđera: Voljela bih se ostvariti kao autorica onako kako se ostvarujem i kao osoba u ovo čudno vrijeme

Anamarija Tenđera rođena je 07.01.1999. godine u Dalmaciji, ali još od svog doba djetinjstva je velikim dijelom Slavonka. Živi i stvara u Vinkovcima, gradu koji je zavoljela još kao malena djevojčica i u kojem je upoznala najdublje dijelove sebe. Do sada je objavila nekoliko djela (2 knjige i 2 slikovnice) te radila na reklami za Barrel Bay, a neki period provodi i u ostvarivanju kroz fotografiranje. Trudi se izvlačiti pozitivno iz ljudi oko sebe i jednako tako djelovati na njih. Posljednje dvije godine radi u uredu za energetsku učinkovitost s ljudima koje je prihvatila kao obitelj, a u istom tom periodu je završila i nekoliko različitih edukacija i tečajeva. Planira svoj život posvetiti ljudima oko sebe, ali i sebi samoj.

Publika te imala prilike upoznati kroz tvoj prvijenac „25 dana“. Kako bi opisala svoj prvi roman? 

Moj prvi roman je tako zbrčkana stvar koja NE DONOSI rješenje. Pisan je oko četiri najduže godine mog života i zapravo je pomogao meni, ali čisto sumnjam da će pomoći nekome drugome. Opisala bih ga kao spoj tuge i nade, kako glavnih likova, tako i mene koja sam bila cijelo vrijeme iza zastora te predstave. Roman je polubiografski i govori o stvarima koje sam prošla ja ili meni bliski ljudi i zbog toga sam sretna što sam taj dio života i to poglavlje završila i ostavila daleko iza sebe, iako su tragovi na duši i dalje pomalo vidljivi. To je sve u redu.

Ispričaj nam ukratko kako se objava romana odrazio na tebe? Je li ti promijenio život ili ne?

Okrenuo me je naopako, iskreno. Iz razloga što sada imam komunikaciju sa ljudima koje ranije nisam poznavala. Iz razloga što moje ime sada ipak ima neku veću zvučnost. Iz razloga što sam počela vjerovati u sebe. Da, ja onako nesigurna i sumnjičava u 90% vremena sam počela vjerovati nakon dvjestotinjak objavljenih stranica koje su ljudi prihvatili, koje su ljudi zavoljeli, čitali i na kraju krajeva – shvatili. Znam da je moglo biti drugačije, bolje (Bože moj, uvijek može), ali mislim da se sve dogodilo baš onako kako je trebalo i to me čini potpunom.

U pripremi imaš novi roman koji bi (ako se ne varam) trebao ugledati svjetlo dana u drugoj polovici 2022. godine. O čemu je riječ?

O da, da. To je (ljubavni) roman s kojim sam za sada najzadovoljnija. Napisan je i sastavljen na dosta neobičan način. Radi se o priči iz njenog i njegovog pogleda, odnosno s jedne strane knjige je ono o čemu ona razmišlja i što prolazi, a sa druge strane je on. Kraj romana se nalazi tek u samom središtu. Knjiga će imati nekoliko ilustracija na kojima je radila izuzetno talentirana djevojka i to je sve što ću, za sada, otkriti o tome. 

Kada govorimo o tebi kao autorici, gdje se vidiš za deset godina?

Za deset godina se vidim u vlastitom domu, uz čovjeka koji me inspirira i čita moje knjige onako kako ih čitaju moji čitatelji. S puno razumijevanja, pitanja i ljubavi. Voljela bih se ostvariti kao autorica baš onako kako se ostvarujem i kao osoba u ovo čudno vrijeme. Meni je pisanje stvarno (klišejski rečeno) nešto bez čega mi život ne bi imao pretjerano velikog smisla tako da da – i za deset godina se vidim u ovim vodama, samo u malo ljepšem okruženju koje je, moglo bi se reći, započelo svoju fazu realizacije.

Kako izgleda tvoj kreativni proces pisanja?

Uglavnom se smjestim u svoj omiljeni kafić u centru grada i nastupa stvaranje priče. Kad pišem to je proces spajanja riječi u rečenicu pa onda u odlomke koje uvrstim u knjigu. Najdoslovnije rečeno, nekad mi samo jedna riječ padne na pamet pa od nje stvorim nešto deseto i to ispadne sasvim u redu, često i odlično. Imam hrpe papira, notesa, bilježnica i često se izgubim u svemu, ali tako mi je najslađe. Mogu samo reći da izgleda stvarno avanturističino i da ostavlja takav osjećaj. 

Smatraš li da je novoj generaciji autora lakše ili teže u usporedbi sa „starijim“ generacijama koje nisu imale dostupnost društvenih mreža kao sredstva promocije?

Mislim da je lakše. Oh, koliko je samo lakše. Doći do čitatelja, do publike, razmijeniti koju lijepu i ljubavnu. Definitivno tu nemam što drugo reći osim da smo uz današnju tehnologiju, bar s te strane, daleko dogurali.

Što bi voljela poručiti mladim autorima koji će tek stupiti na književnu scenu? 

Volim reći „ne odustaj“ i smatram da je to nešto što će svatko tko imalo uspije u životu (i vlastitom ostvarenju) to izgovoriti. Također, dodala bih da treba biti uporan jer ako ne budeš – nikada nećeš saznati koliko ti se toga moglo ostvariti. Uz sve to, ona moja poznata: smijte se (jer kad se tijelo smije i duši je toplije).