Ivo Mijo Andrić | Zahvala pjesniku čežnje: Jure Karakaš: čeznuća, poezija,

Svaka knjiga ima svoju povijest nastajanja i trajanja. Neke dugo nastaju i brzo nestaju. Druge brzo nastaju i dugo potraju.

Zbirka pjesama Čeznuća, književnika Jure Karakaša nastajala je duže od pola stoljeća. Toliko je autoru trebalo da se odluči i odvaži objaviti na jednom mjestu poeziju koju je pisao u razdoblju od 1965. do 1999. godine. Objavljivao je on u međuvremenu druge poetske, prozne i udžbeničke knjige, ali je rukopis prve, davno pripremljene a neobjavljene zbirke Breme, čekao bolje dane i svoje vrijeme ispraćaja u svijet čitatelja. Kad je to vrijeme napokon došlo, Karakaš je Bremenu pridodao još dva poetska ciklusa pod naslovima Nasmiješeni eros i Hrvatska zemlja. Tako je nastala vrijedna lirska knjiga koja će, uvjeren sam, potrajati daleko duže od vremena nastajanja.

Pjesničko Breme napisano je u ličkom Podlapcu (Podlapači), Karakaševom rodnom mjestu u kome je radio kao učitelj u drugoj polovici šezdesetih godina. U to vrijeme trebalo je biti objavljeno u Matici hrvatskoj Gospić, ali je spletom povijesnih okolnosti ostalo u rukopisnom obliku do današnjih dana. Sazrijevalo je, što bi se narodnim jezikom reklo, na tihoj vatri minulih godina i kad se ukazala pogodna prilika ušlo je u knjigu Čeznuća.

Rana poezija Jure Karakaša obojena je zavičajnim motivima i snoviđenjima ličkog mladića koji je kao i mnogi drugi sanjario kako će jednog lijepog dana ugledati svjetla velikoga grada i tu nastaviti svoj životni i stvaralački put. Taj sam mu se brzo ostvario jer je, nakon završene Pedagoške akademije u Gospiću, upisao Filozofski fakultet u Zagrebu i tu se zaposlio u obrazovanju. Uz poslove nastavnika, Jure je nastavio pisati poeziju i prozu i sa kolegama sastavljati udžbenike i priručnike za osnovnoškolce. 

Pod teretom svakodnevnih obaveza lirsko breme strpljivo je čekalo da mu se pjesnik vrati i ponese ga na put čitanja. U njemu su sazrijevali stihovi o bijelim snima, mirisnim vrtovima, raspjevanim pticama, seoskim tišinama, osobnim traženjima i daljinama punim čežnje i nade. Bilo je tu i povremenih gubljena u vremenu i prostoru, kao i traganja za stazama koje vode u svjetliju budućnost. O tome najbolje svjedoče stihovi iz pjesme Smetenost, u kojoj pjesnik iznosi neke svoje tadašnje dvojbe i nedoumice.

I tako stojim razapet i snen

I ne znam ni sam kamo li ću stići;

Od svud me zovu, vrište, mole, kunu,

A htio bih ipak pravim putem ići.

U kasnim šezdesetim godinama prošloga stoljeća smetenost je vladala svijetom, a manifestirala se studentskim nemirima, radničkim štrajkovima, montiranim sudskim procesima i reformama koje su trebale umiriti narodni bunt i nezadovoljstvo. U jeku naše poznate društvene i privredne reforme Karakaš piše pjesmu pod upitnikom Tko smo, koja se bavi nama i našim težnjama i sudbinama:

Mi trajemo sivo kratko vrijeme,

Grabimo sve što se uzet može,

Nastojimo biti ono što smo htjeli

I nosimo svatko svoje breme.

Zašto su mi ostavili ovo prokleto breme? – pita se mladi poet u naslovnoj pjesmi Breme. I odgovara sebi i drugima: Ja sam mlad i želim život na dlanu, na rosi, na mjesečini. To je život probuđene mladosti koja želi i traži puno više od obećanja i papirnatih društvenih promjena. Traži više slobode i radne sigurnosti u vlastitoj zemlji te izvjesnija i stabilnija sutrašnjica.

Ciklus Nasmiješeni eros ispunjen je pjesmama ljubavnog sadržaja u kojima se smjenjuju osjećanja nade i čežnje na jednoj, te povremena beznađa i razočarenja na drugoj strani. Ona prate mlade u godinama kad se biraju suputnici za zajednički život i stvaranje vlastitih obitelji. Svatko je prošao, ili će proći tu fazu življenja. I svatko je čuva ili će čuvati kao trajnu uspomenu koju vrijeme ne može izbrisati. U pjesmi Susret, Karakaš nam prenosi  jednu slikovitu scenu sa glavnog zagrebačkog trga koja nema ograničeni rok trajanja i koja se ponavlja svakodnevno sa različitim nositeljima naslovnih uloga:

I tako dani teku kao snovi,

A naša veza postala je jača.

Prosjaku za sreću ubacimo novčić

I slušamo svoga uličnog svirača.

Sreća nije lijepa samo kad se čeka, kako je davno zapisala jedna poznata pjesnikinja. Sreća je lijepa i kad se dočeka, pa nam ispuni živote do kraja. Svako ljudsko biće, od saznanja za sebe, traži svoju sreću. Mnogima u traženju prođe cijeli život, ili veći dio njega. No, kako bilo da bilo, lijepo je živjeti i dijeliti ljubav sa drugima. Ljubav za to i postoji kao osjećaj bliskosti i nasušna potreba za smislom življenja.

Treći ciklus pod naslovom Hrvatska zemlja, sastoji se od pjesama domoljubne tematike koje su nastale 1991. u vrijeme agresije na Republiku Hrvatsku. One su pisane u obliku tekstova za glazbu i uvrštene su u zbornik domoljubne poezije Nad zgarištima zvijezda, koga je priredio Dragutin Rosandić. Neke od tih pjesama naknadno su uglazbljene i nalaze se u zbirci domoljubnih koračnica i popjevaka od Ilirskog preporoda do danas. Tako je poezija Jure Karakaša dijelom pretočena u glazbenu povijest rodne zemlje i tu će ostati dok žive Hrvati.

Moli Boga ponosita mati,

Moli Boga, dragi Bog će dati,

Da joj djeca prežive strahote

Da Hrvatsku obrane Hrvati.

Ovim stihovima pjesnik je zaokružio važnu fazu svoga stvaralačkog života koja je ispunjena ostvarenim snovima i pisanim djelima trajnog karaktera. Čovjek se zbog toga rađa traje i opstaje u vremenima mira i nemira, dobra i ne dobra, vjere i nevjere, sreće i nedaće. Pečat svemu tome daje knjiga čeznuća u kojoj će svatko pronaći dio sebe i svoje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. 

Pjesniku Juri Karakašu za to dugujemo veliku čitalačku i ljudsku zahvalnost.