Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

petak, 18. ožujka 2022.

Snješka Budanec | Akvarel stihova


Oduvijek sam bio više ljubitelj riječi nego slika. Svojim sam stihovima milovao mnoga profinjena uha. Uznosio sam se svojim darom i privlačio mnogo svijeta. Uživao sam u svim blagodatima statusa koje život pruža mladiću poput mene. Zanosio sam se svakojakom zabavom i idealima sve dok nisam susreo nekog tko nije mario za sve to. Nekog tko će me odvesti iz veliko grada buke i velikih ideala u mali, miran i tih Ozalj.

Sjećam se kako si me nijemo gledala kad si me prvi puta vidjela u ateljeu. Mislio sam da si kao i sve druge žene koje su se u potpunosti očarale mnome. Egoističnost me nadahnula da si umislim kako sam te šarmirao svojim stihovima. Gledala si u moje usne gladnim očima kao da ih želiš izljubiti. Tvoje su se zjenice širile na svaku moju izgovorenu riječ. Bio sam ponosan na svoje recitatorsko umijeće, elokventnost i sposobnost izlijevanja stihova pred tvoje gladne oči na koje su se vjeđe spuštale kao svilene zavjese. Već u tim prvim trenutcima počeo sam te zamišljati raspletene kose u svojim krilima kako mi se prepuštaš sva čeznutljiva i željna mojih dodira. Ono što nisam slutio da će me tvoje nijemo gledanje odvesti u ludilo, opsjenu koja će me vezati kao roba za vlastitog gospodara. Kada sam shvatio da se tvoje poimanje zvuka, glasa, melodija svodi na gledanje, opip, miris, okus i tvoj unutarnji doživljaj, izazov je već izvirio iz mojih unutarnjih osvajačkih poriva. Moji stihovi su bili uzaludan pokušaj da te njima privučem k sebi. Što sam te više promatrao to sam sve više tonuo u vlastitu zamku. Kao levit i mag opijen tvojom ljepotom i mramornim likom zauvijek sam te želio ostaviti u sebi, za sebe u stihovima da te uvijek cjelivam, grlim i svojom nazivam. Tada nisam ni slutio kako će me tvoje ruke voditi u Ozaljske perivoje ljubavi. Tvoje ruke su bile moji stihovi a ja tvoje platno.

Mistični daleki Ozalj, za mene tada još nepoznati skriveni dijamant otkrivao mi je sliku po sliku tvoje naravi i unutarnje ljepote koja je svakim danom sve više isijavala i zaslijepila svaku manu tvog bića a u mojem raspirivala neugasivu vatru za tvojim. Zajedno smo oslikavali šetnje obalom tvoje Kupe gdje si pokazivala mjesta na kojima si uživala u svojim djetinjim igrama. U mojem si osmijehu naslutila da zamišljam tvoju put na mjesečini, vjeđe tvojih velikih očiju kako se spuštaju polako dok ti dotičem blijede obraze, u zjenicama da tražim našu sreću i potomke. Sve je bilo jednostavno u mojim mislima i nijemim šetnjama obalom Kupe. Prikovao bi te u vrbike i zaustavljao vrijeme da se naslađujemo jedno u drugome do mile volje, da ljubav pršti u slapove strasti ma kako nijema ona bila. Nisam sumnjao u iskrenost tvojih ruku ni dodira. Tvoj pogled je umirivao u meni nestalnost i nemir koji su me često odvlačili izvan granica sigurnosti. Kasnije su te mistične privlačne velike oči u meni pobuđivale sve veći strah. Volio sam jednostavnost tvoje prirode i tišinu koju si izgovarala svojim rukama. One su oslikavale našu ljubav bolje nego ijedan slikar. Želio sam te ukipiti na portretu platna svog srca da ostaneš urezana stihovima u mene kao Gospa kojoj predajem svoje vene.

Često si me vodila u vidikovac, na svoje omiljeno mjesto s kojeg si se divila pogledu na Stari grad koji je uvijek u tebi budio čaroban sjaj tvojih očiju i razlijevao se cijelim tvojim bićem. Tamo sam te volio promatrati dok su zrake sunca milovale tvoje lice i ruke a tvoja sjena padala na moja prsa. Želio sam da tamo ostanemo zauvijek da tvoju sjenu čuvam u njedrima. Kada nam nije pošlo za rukom ostati skriveni, potražili smo novo utočište svoje ljubavi. Šume su nas skrivale od znatiželjnih očiju dok nam je djetlić otkucavao vrijeme a kukavica prijetila otkrivanjem našeg skrovišta. Ti to nisi mogla čuti. Za tebe su samo postojale slike. Samo su oči gutale boje u dušu, upijajući svaki miris koji se stapao s okolinom koja nas je štitila od prolaznosti. Sve sam primjećivao na tebi i više nego što si ti to htjela ili željela priznati. Želio sam otključati tvoj unutrašnji svijet i preplivati ga kao uzduž i poprijeko. Istražiti svaki tihi kutak koji te odvlačio od mene i ispuniti ga svojim likom. Zato sam ti uvijek naglas iznova recitirao pejzažne slike a ti si ih za mene oslikavala svojim očima dok si hipnotizirajuće gledala u moja usta. Tamo na polju među djecom koja su kosila travu skakutali smo poput malih vrapčića tražeći zrno sreće. Pronašli smo je ispod starog mosta urezanu u kamenu. Vjerovali smo da kamen neće odoljeti prolaznosti i da će štititi našu gluhonijemu ljubav. Ona je baš takva i bila jer nismo vidjeli druge i nismo zapažali svijet oko nas kako se mijenja i kako nas svojim rukama želi oteti i razdvojiti. Želio sam tvoje mjesto zvati svojim. Tvoj dom da je i moj dom. Tvoj Ozalj da je i moj Ozalj. Ti si i bila moj Ozalj, kameni dragulj u srcu velikana. Za tebe sam bio spreman pretvoriti se u dječaka koji bi ti nosio vrč s bunara, postao bi rob i pognuo svoja leđa da te nosim preko voda što te u dubine svoje zovu, lopoč na kome bi odmorila svoju dušu, anđeo da te čuva od zlih slavnih slikarskih ruku, ptica da te na krilima nosim dok ti pjevam, mjesec da ti osvjetljavam mračne pute, vitez što se za te bije i mladoženja što te crkvi Sv. Vida vodi i kao svoju ženu drvenoj kući vodim u proljetni dan. A proljeće si najviše voljela.

Slavo moja, kraljice moja, Kupom si tekla brzo i hitro a mene si u njedrima sa žarom pored vrbika ostavila. Sanjao sam da sam te tražio perivojem dvorca, da za te pitam Petra, da mi maše perom kao da slika tvoje lice. Naposljetku me k zdencu priveo i rekao mi da pijem.

Htio sam piti s tobom na tom bunaru da zauvijek ostane mirisna i živa slika tvoga lika i nježnih uvojaka ponad tvoga čela zacrtana u tišini dvorca. Nisam slutio da će san biti java i da će moje želje posjeći nečije slikarske ruke a platno moga srca razderati. Želio sam da čujem kako me dozivaš šapatom:”Vladimire, Vladimire, krenimo u perivoje ljubavi.” Ali tvoj glas je san i opsjena što tone sve dublje i dublje u ponor moje spoznaje što mi pritišće grudi i briše svaki zvuk i otima mi tvoju sjenu poput Euridike što nestaje u daljini. Rastrgat će me zvjerske boli i baciti moje pjesme na valove rijeke Hebar. Srce za tvojim stubama želi pohitati da s tobom u mrtvilo sjena nestanem, da sa svojom Slavom tonem u vječni mrak.

Tamo dolje u tamnicama ostalo je moje srce kao dio mrtve prirode, kao stablo usred zime ostavljeno bez topline, kao usamljene potočnice bez vode, kao slijepi jelen kojemu košuta odlazi. Tvoje srebrene uvojke neću u prste plesti, samo ću u tvojem akvarelu dušu ostaviti. Više nisam smion ni jak da mogu kao Zeus vladati jer me tvoje ruke više ne slikaju. Postao sam crn u duši kao gavran. Nisam te želio pustiti. Zato sam te u stihove omotao onako kako si ti svojim pogledom moje platno života oslikala. ______________________________________________________________________________


Priča je inspirirana stihovima Vladimira Vidrića i akvarelima Slave Raškaj.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.