Meri Pupačić | 50 ±, s ljubavi ili bez

Načula sam kako je kad imaš 50 ± 1, 2 drugačije nego prije ili davno prije i

kako će poslije, ali ne tako puno poslije,

jer je možda i nedoživljivo, drugačije biti.

No, srcu mome vrijeme je svejedno

i unutra je isto kao prije ili davno prije.

A za poslije ne znam. 

Ljude srećem posvuda.

Šutim i prolazim 

nečujno, meko.

Radosti me gledati ih:

savijaju se bore između usana i

obraza kao polumjeseci 

tihi, zrcalni pa ih osmijeh

 odrazi vjetru u visinu

da ih postavi nebu dobrostivomu. 

Nikada moje licu osmijesi napustili nisu

i bore su od njih duboke i brojne 

jer sam uvijek voljela i radovala se ljubavi 

i nalazila je svugdje oko sebe. 

… i tako dan za danom

dok se vraćam trgom punim ljudi i djece

svomu usamljenom stanu.

Raznovrsne su ljubavi posvuda.

Ponekad sam svoju pokušala zasaditi

u nekoga.

Nije se primila.

Mislim da sam zbog toga godinama bila tužna 

pa je jedina razlika koju primjećujem sada u

odnosu na prije

ta da sam zaboravila na tugu.  

… tako da i danas kao prije ili davno prije

zamišljam da ćeš me zagrliti 

nečujno, meko

i da će se moja ljubav primiti u srcu tvome

dok nam se polumjeseci srebrene onkraj usana

i da će netko primijetiti kako prolazimo 

kao što sad primjećuju 

da prolazi samo jedna u nizu 

usamljenih, sredovječnih žena. 

Ustvari, i ne primjećuju.

Ja njih vidim, oni mene ne. 

… dok polumjeseci sjaje na nebu

nedoživljivomu.