Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
Sve je to u glavi

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

ponedjeljak, 10. siječnja 2022.

Denis Vidović | Zoološko novo ruho


„Bitno je očima nevidljivo“, tvrdio je Exupery. Unatoč ustaljenom mišljenju da je time govorio o ljubavi, on je, zapravo, opisivao posjet zoološkom vrtu u vrijeme dok su životinje spavale zimski san.


„Svakoj životinji damo ime“, objašnjavao je vodič Lani, meni i ostatku grupe. „U stvari, mi stanovnike našeg zoološkog vrta ni ne vidimo kao životinje, već kao dio velike zajedničke obitelji.“

Zastali smo ispred prve nastambe.

„Ovo je Joško koji spava zimski san“, nastavio je vodič. „Vidite kako je Joško samo druželjubiv, veseo i skakutav“, pokazao je rukom. „On zaista uživa u posjetiteljima. Slobodno ga fotografirajte.“

Iako sam se usredotočeno zabuljio u prazan prostor nastambe, jedino što sam uspijevao vidjeti bio je prazan prostor nastambe. Odnosno, trava, ukrasni grmići i kamenje. Ali ni traga od nečeg druželjubivog, veselog i skakutavog, a kamoli Joška.

„Oprostite,“ obratio sam se vodiču, „ali ovdje nema ničega.“

Ovaj me bjesno pogledao i jednakim tonom odvratio:

„Rekao sam Vam još u uvodu da Joško spava zimski san“, te pokazao na natpis uz nastambu na kojem je bilo Joškovo ime i stripovski „Zzzz“. Samo bi potpuni neobrazovani i nazadni  primitivac pitao tako nešto. Zar ne vidite kako trčkara?“

Ostatak grupe me  prostrijelio pogledom, a Lana moje neznanje i mene nagradila stručnim pogotkom lakta u rebra.

„Uvijek me moraš sramotiti svojim glupim pitanjima!“ ljupko mi je prosiktala na uho.

Pokunjio sam se dok je ostatak grupe isukao mobitele i počeo manično fotkati druželjubivog, veselog i skakutavog Joška koji se toliko opustio da se činilo kao da nas posjetilaca uopće nema. Baš kao ni Joška.

Komentari oduševljenja Joškom pljuštali su na svih strana:

„Kako je divan!“

„A vidi ga!“

„A šta skače!“

„Koje veselje!“

Lanin lakat upozorio je područje moje jetre da se i od mene očekuje da se pridružim  ovom  masovnom skupu oduševljenja Joškom pa sam napola bolno, a napola ushićeno uskliknuo:

„Koja ljepota od Joška!“

Zahvaljujući vodiču, ova grupna razdraganost neviđenim prizorima životinja ispred čijih je nastambi i kaveza, osim njihovih imena, bio natpis „Zzzz“ nastavilo se i dalje:

„Ma vidi Karla koji spava zimski san, kako je šaren!“

„Andresen koji spava zimski san je tako vragolast i spretan!“

„Kako je Mirna koja spava zimski san elegantna i visoka!“

„Zdenko koji spava zimski san djeluje tako veličanstveno i visoko!“

„Ljubica koja spava zimski san je baš sitna i slatka!“

„A gle Mirka koji spava zimski san šta se šepuri!“

Ljepotu koja je očito bila u očima svih promatrača osim mene nisam vidio, ali to me nije omelo da zdušno mobitelom zabilježim spomenute životinje.

Posljednja nastamba pred koju nas je vodič doveo, pobudila mi je nadu. Ni ovdje nisam vidio životinjskog stanovnika, ali, na moje sveopće veselje, ni fatalni natpis „Zzzz“. Još jednom sam provjerio i odvažio se!

„Kao što vidite, Željka je malo nestašna…

„Željka nema naljepnicu da spava, Željka ne spava zimski san, ne vidim Željku, dakle Željke nema!“ slavodobitno sam prekinuo vodiča.

Dočekao me muk cijele grupe.

Vodič me zlurado pogledao te toplo poput sante leda prozborio:

„Željka ne spava zimski san, ali spava posije ručka. Samo bi potpuna zaostala seljačina rekla da Željke nema. Zar ju ne vidite kako se proteže?“

Lana mi je u tom trenutku laktom pritisnula akupresurnu točku centra za kontrolu vida između petog i šestog rebra pa sam progledao:

„Željka je neopisiva!“ prostenjao sam.

Lana me na izlasku iz zoološkog vrta primila za ruku:

„Baš mi je drago da smo bili i vidjeli toliko toga.“

„I meni. Bilo je prekrasno.“

„Zaista to misliš?“ sumnjičavo me pogledala.

„Da! Ovo bilo nešto najljepše što nisam vidio!“


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.