Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
Sve je to u glavi

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

nedjelja, 2. siječnja 2022.

Ankica Kale | Zašto je baba Zlata odustala od eutanazije


Bila su tri sata u noći kad mi je zazvonilo. Ili se netko zabunio i na telefonu pritisnuo krivu tipku ili je netko umro. Treće nema. Gospe moja, kažem naglas i drhtavim rukama i oprezno uzimam mobitel. Smirim se kad na ekranu vidim Franka. Frendica iz vrtićkih dana. Nova je godina, negdje tulumari pa me se sjetila i navalila čestitati. Iako zna da ja novu godinu ne slavim ni kad su normalna vremena, osobito ne slavim sad kad su maškare. Mislim reći, sad kad se nigdje ne može bez maske.

-Što je, opet si cugnula pa ne možeš bez da gnjaviš ljude – počnem s paljbom ni ne pričekavši da mi ona što reče. I nastavim - mogla bi imati obzira prema…

-Nije to – vikom me nadglasava Franka – imam ozbiljan problem. Moram smjesta u Švicarsku. Sad su mi javili. Stari mi je javio. Moram ići po babu Zlatu.

-Kako po babu? - iskreno se čudim. Osjećam se razbuđeno, ali svejedno ništa ne razumijem.

-Što tvoja baba Zlata već nije bila na… na toj… eutanaziji. Koliko dana si cmoljila za njom, mislila sam da su to već… znaš… mislila sam da su to već obavili.

-E, pa nisu – prkosno će Franka. – Znaš kakva je cijeli život, nitko je u ničemu nije mogao zaustaviti, sve je moralo biti po njenu. Znaš i da bi uskoro napunila sto i bilo je samo pitanje dana, mjeseci kad bi prirodno umrla. Još kad su joj pronašli nešto ružno… nešto na debelom crijevu, a ona ne voli ni bolest ni bolesne, odlučila je sve riješiti sama. Još kad je čula da to rade u Švicarskoj, digla je novce s banke i natjerala mog starog da je odvede u Švicarsku. Na eutanaziju.

I dok mi Franka objašnjava kako su na prevaru prešli granicu i koliko su se namučili dok nisu našli taj centar, kliniku, što li, u kojoj se vrši eutanazija, pred očima mi iskrsavaju slike iz djetinjstva. Slike u kojima baba Zlata, sad mi se čini da je uvijek bila stara i na svoju ruku, stoji na drvenoj ogradi koja je dijelila naše od susjednog dvorišta i kreštavim glasom doziva Franku. I to uvijek u vrijeme kad smo se najljepše igrale. Kad smo bebama slavile rođendane ili od kriomice uzetog brašna i šećera za njih mijesile kolače.

-Pa zašto nije… znaš već, kad je tako odlučila – ubacujem se u njen monolog.

-Kako zašto? – viče Franka. - Sad sam ti rekla. Ne slušaš me. Upravo sam ti rekla. Na eutanaziju ne primaju bez kovid potvrde. Mora se ili cijepiti ili testirati, a ona neće ni jedno ni drugo. Tvrdoglava je. Oduvijek je takva.

-Iii? Što će onda?

Pokušavam razmišljati. Voljela bih pomoći, ali mi ništa suvislo ne pada na pamet.

- Valjda postoji neko rješenje – kažem nesigurno.

- Teško –otpuhuje Franka - Švicarci su precizni, znaš i sama koliko su precizni – nastavlja Franka. - I strogi. Na eutanaziju primaju samo cijepljene ili s negativnim testom. Takva su pravila i nema izuzetaka. A baba neće. Ne želi ni jedno ni drugo. Pa se predomislila. Sad želi natrag kući – u dahu će Franka.

- Pa dobro, baš lijepo – odvraćam glasom u kojem i sama prepoznajem prijetvornost. Koja luda baba, mislim, čas bi umrla, čas ne bi. Ali to je ona, baba Zlata kojoj je samo ime imalo plemenitu oznaku, sve ostalo je podsjećalo na… ma neću sad o tome.

-Pa… - otežem da dobijem na vremenu – neka ti je otac dovede doma. Što drugo…

-Ne može – dahne Franka – u međuvremenu je on dobio koronu. U karanteni je. Zato ja moram po babu. Zato sam te zvala.

-Oprosti – počinjem zamuckivati – ali, ako misliš… ako misliš da ja idem s tobom…

-Ne to – brzo će Franka. - Idem sama. Tebe bi zamolila da pričuvaš mačku. Znaš, onu babe Zlate. Onu žutosivu.

Oduvijek pazim što pred drugima govorim kad je riječ o mačkama. Ne mrzim ih kao što ne mrzim nikoga, ali da ne mogu bez njih… Da su psi u pitanju, e to je druga priča.


Nova je godina. Jutro je i vani je još tiho. U stanu smo samo ja i mačka babe Zlate. Čim je ušla u stan zauzela mi je najdražu fotelju pokraj prozora, namjestila se i upiljila pogled u mene. Fiksira me svojim prodornim kosim očima. Odlučila sam kako joj se neću previše umiljavati. Neka osjeti da nije dočekana objeručke, neka bude pristojna i suzdržana. Ova dva-tri dana do Frankina povratka nekako ću preživjeti. Punim joj zdjelicu s hranom koju mi je ostavila i stavljam je na pod blizu prozora. Preko oka pratim kako se lijeno okreće, mekanim pokretima spušta s fotelje i kreće prema zdjelici.

Užasnuta, na svojoj najdražoj fotelji primjećujem odvratnu žutu mrlju. Tek sad se prisjećam kako mi je Franka rekla da mačka ima proljev. Čini mi se kako već osjećam kiselkast vonj.

Kad je mačka završila s hranjenjem bešumno se popela na prozorsku dasku u kuhinji i u mene uperila svoj mačji pogled. Tek tada mi je postalo jasno da me cijelo vrijeme na nekog podsjećala. Sad sam i znala. Bila je to reinkarnacija Frankine babe Zlate.

Nova godina mi je započela usrano, pomislila sam. Samo da se ovako ne nastavi.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.