Kolumne

srijeda, 22. prosinca 2021.

Pietra Fon Tillen | Sav moj rat je ostati na nogama

 

Rekli su mi da najljepše pišem o ljubavi.
Svašta.
Ja ljubav pravu uopće ne poznajem.
Pišem o krivoj .
Jer nije ljubav ono što je nekad bilo.
To je antiljubav.
Rekli su mi da je najljepša poezija baš ljubavna.
A ponekad mi se čini da nije glupih žena,ne bi postojali novokomponirani pjesnici,majstori za ženske Ahilovske duše.
Rekli su da vrijede sjećanja nekih kratkotrajnih ljepota i da su to melemi,za svaki novi dan starenja.
Svašta.
Nisam se ja rodila da me ima sa još jednom ženom.,da me dijeli sa bilo kojom koja nalikuje meni ili je sasvim suprotna..
Nije mene nijedan našao na putu da bi me prošetao po kiši držeći kišobran kojeg sam lijena nositi a onu drugu pokazivao ljudima i suncu.
Nije mene ćaća napravio da pišem ljubavne pjesme koje će krasti ili pjevati neki tuđi ljudi,mene je ćaća isklesao da budem nekome kip koji govori kad hoće i koji šuti kad glava kuće ima nešto pametno reći.
Nije mene mater rodila da ne sanjam balavost djece za koju ću dati sve što imam i nemam,a kad ne mogu s njima "nakraj",očeva riječ,bit će zakon.
Nisam ja u ovom vremenu da me ima tek onako,da budem treća ili četvrta žena koju će netko voljeti kao da sam mu prva i zauvijek.
Ne može mene voljeti bilo tko ,jer ja dolazim kao paket,sa muškarcem života koji je jedva izašao,carski, u svijet kojeg moram učiniti njemu ljepšim,dok mogu i dok me gerijatrija ne odnese tamo gdje mi je suđeno da budem.
Ne može djetetu razvedene žene novi frajer kupiti igračku ili sladoled na kat ako ga bivša žena proklinje zbog neplaćene alimentacije.
Nije meni ljubav nešto normalno kao mora je biti.
Jer samoća je pakao,dosada i tuga.
Nije meni muško faca ako mi otvara vrata od auta,od sebe,od pekare.
Više sam ja puta vrata otvorila nego imam na glavi dlaka.
Nije meni u pedesetoj do haltera ,prezervativa i mjesečine.
Meni je do mene.
Meni je do mira.
Meni je do duše koja je življa od smrti.
Meni nije do igara bez granica.
Meni nije do Guessove torbe u kojoj ću nositi prazan novčanik.
Meni nije do novog auta koji je izašao iz tvornice i plaćat ću kredit sedam jebenih godina,a nemam za gorivo od 200 kilometara.
Meni je do mene.
One koja je odrasla i prerasla.
U zadnjoj fazi.
Sa torbom iz Second Handa,u kojoj nosi vlažne maramice,sprej za rane i magnezij Direkt.
One koja više nikad neće glumiti glavobolju.
One koja zna kome je potrebna i koga ne treba blizu sebe.
One koja umije prepoznati skota i ljepotu.
One koja raspravlja o vlastitim pogreškama i ne dira tuđe zastave i vjere.
Meni je do ljepote.
U majčinstvu i mirisima.
U drugim ljudima.
U pjesmi koja ne laže.
I koju ću napisati sama.
Nije meni do cvijeća za rođendan ili za zavođenje.
Kupit ću ga sama,za moje mrtve.
Zapaliti jednu ili dvije,na groblju,u pauzi monologa i zdrave Marije.
Nije meni da budem broj nekome pa me zove : još jedna bivša,dobra ili loša.
Nije meni više do selfija koji će ispasti " wow" jer ljudi se pale na površinske panorame,bez grebanja kakav si kad te snađu tuge ili sreće.
Meni je do mene.
One koja voli i plače,sočno i pošteno.
One koja prezire jednom i zauvijek.
One koja ne daje drugu šansu kad joj se zgadiš i kad joj u mir uneseš rez.
One kojoj je trebalo dugo da je ima malo,ali dovoljno za ostajanje pod nebom.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.