Patnje mladog autora

Patnje se nastavljaju

Piše: Jelena Hrvoj  

Zanimljivo je da je kolumna „Patnje mladog autora“ nastala kad sam mentalno bila u točno takvom periodu stvaranja. Patila sam kao pravi mladi neshvaćeni boem. Nisam sigurna bi li kao uvod u ovu, posljednju kolumnu u 2021. godini, navela da sam licemjer ili jednostavno još tada nisam upila dovoljno znanja i iskustva.

Bilo kako bilo, započnimo prezentaciju mog susramlja.

Nekad sam smatrala da su domaće izdavačke kuće bahate. Da nas sve „otpile“ s istim ili nikakvim odgovorom. Dakako, i dalje smatram da je neodgovaranje na e-mailove loša praksa. Danas, kad sam se i sama upustila u sadomazohističku branšu znanu kao Izdavaštvo, neke su mi stvari jasnije.

"Ljudi dragi, sustavno tvrdim da kod nas postoji više pisaca i „pisaca“ nego čitatelja".

U ovih sam se nekoliko mjeseci nagledala i naslušala od divnih ljudi kojima treba samo smjernica i poboljšanje, pa do onih koji sasvim dobro pišu, ali im je ego negdje na rubovima svemira (vjerujte mi, kad ja kojoj je ego velik kao kuća to kažem, onda dobiva na dodatnoj težini), i naposljetku do onih koji bi se morali maniti tipkovnice, a ego prati neke nedodirljive visine. No, to je tako u životu. Bez obzira gdje radili (ako radimo s ljudima) ne možemo uzmaknuti toj šarenoj paleti koja se zove ljudska narav.

A sada onaj ne tako bajan dio priče. Ako iza svojih leđa nemate ministarstvo, potpore i sve ostale divne i predivne beneficije, žvakat ćete kamen. Izdatci, porezi, pokrivanje svi troškova objave jedne knjige je gotovo kao pretakanje iz šupljega u prazno. Posebno u zemlju u kojoj ljudi jedva krpaju kraj s krajem; u kojoj je knjiga zadnja rupa na sviralu; i ukopani u mentalitet u kojemu je pisanje i dalje smatrano kao nepotreban hobi. Medijski prostor za reklamu je gotovo nepostojeći. Uračunamo li sada još u to da se fizičke promocije ne mogu održavati (a dobar su dio marketinga), zaključak je da je vraški teško.

E sad, jesu li domaće izdavačke kuće bahate? I dalje tvrdim da se za neke može to reći. I ne samo zbog gore navedenog, to još i opravdavam. Problem je u tome da s njima postajete jako prisni i otvoreni tek kad iza sebe imate nešto staža, a još i ako nekoga poznajete, nema vam kraja.

Summa summarum:

Mogu li shvatiti zašto se ne objavljuje sve što pristigne na natječaje? Apsolutno mogu.

Mogu li shvatiti zašto se mladim autorima ne pruža prilika da se dokažu? Djelomično, iako ne podržavam.

Mogu li pokušati to promijeniti? Apsolutno.

Kako se ono kaže, „Nova godina, nove pobjede.“ Uistinu vjerujem da možemo pokušati u sljedećoj godini dati vjetar u leđima nekim novim snagama književne scene. Vjerujem da ću i za sedam godina, čitajući ovu kolumnu, ponovno za sebe reći da sam ili bila neuka ili licemjer. A do onda, idemo naprijed najjače što možemo.