Ivo Mijo Andrić | Naša zvijezda sonetna

 

1.

O sebi pjesmom neću ništa reći

Neka me čitaju između redaka

Kada jednom odem riječi će poteći

Na grobu mome i mojih predaka.

Bio sam, dakle, pjesnik sjetne duše

Kome su ljubav pružali na grame

Zato kapi suza svježe travke suše

Što iz moga tijela izrastaju same.

U svijetu bez ptica, cvijeća i poeta

Nema mjesta za nas koji nismo grješni

I koji volimo bez straha i mjere

Tek na kraju svega mi smo neutješni

Što se rastajemo od nebeskog svijeta

Umorni od nade, samoće i vjere.

2.

Tebi koja ljubav gasiš kao svijeću

Što u mome oku dugo dogorijeva

Želim svijetle staze i vječitu sreću 

U odbljesku munje koja noću sijeva.

Pisao sam pjesme o Tvojoj ljepoti

Zazivao osmijeh na bijelome licu

Molio se Bogu da naši životi

Izvezu još jednu sjajnu ogrlicu.

Čekao sam draga pobjedu ljubavi

Nad šutnjom koja je poput karcinoma

Za koju ni znanost nema odgovora

Odlučan da idem do kraja – do sloma

Da se grijeh prvi jednom zaboravi

Da molitva moja ne bude pokora.

3.

Ono što nas spaja jesu naša djeca

Začeta po volji nadnaravne sile

U njima sam uvijek proviđao sveca

Jer su od rođenja ko anđeli bile.

Rasli smo zajedno - dijelili toplinu

Trošili godine na nevažne stvari

Šutnjom si u domu gradila prazninu

Kao što mostove grade neimari.

Sad smo nad ponorom na dvije obale

Između nas hladna voda i dubina

Otkinuto nebo i zvjezdane niti

Vežu nas sunčeve zrake i tišina

Koju su jesenje kiše iskapale

Tamo gdje smo nekad bili i ja i Ti.

4.

Tamo gdje smo nekad bili i ja i Ti

Sada naša djeca siju sjeme nade

U kome će novi život oploditi

Bez sivih granica i mračne opsade.

Mi smo proživjeli i jedno i drugo

Razdoblje patnje i krvavi rat

Na sreću ni jedno ne potraja dugo

Jer i život naš je kratak uinat.

Ostadoše rane što podmuklo peku

Premoreno tijelo i sjetnu mi dušu

Koja samo pjesmu zaziva i štuje

Tražim kapi rose a nude mi sušu

U kojoj nazirem bezobalnu rijeku

Što umjesto mosta mene oplakuje.

5.

Što umjesto mosta mene oplakuje

Kao kamen koji leži u dubini

Znadem da me majka odavno ne čuje

Čak ni djeca što su negdje u daljini.

Ne vjerujem Bože da me ona sanja

Dok u Sarajevu stihovima jecam

Duša je ranjena i bez osjećanja

Kako vrijeme teče sve bolnije klecam

Završit ću pjesmu na kraju života

Koju šutno pjevam od dana rođenja

Svima što me vole i što ću voljeti

Na odlasku neću reći doviđenja

Jer sa ovim svijetom nestaje ljepota

Kojoj samo mrtvi mogu odoljeti.