ponedjeljak, 8. studenoga 2021.

Pramcem u sumrak


Posljednje počivalište

Piše: Jelena Miškić 

Rođenu sestru ne viđam često. Ali kada ju vidim uvijek imamo posebne teme za razgovor. Neke od tih tema nametnu se prirodno, od djece, roditelja, zimnice, zdravlja i ostalih uvertira u naše zone sumraka preko bliže i dalje rodbine, događaja u Vukovaru do pokušaja definiranja kada se sljedeći puta vidimo.

Prvo se dobro zarakijamo, a onda sutradan krenemo redom. Prvo vukovarska tržnica, njegujemo tradiciju subotnjeg svježeg sira na stolu s još nekoliko domaćih proizvoda koje izazivaju ugodu i začepljenje arterija, a onda šetnja s cuckima da detaljnije dogovorimo plan dana, pravu akciju. Šećemo tako od Paunovićeve kapelice preko parka do Bauera, psi veselo i znatiželjno njuškaju po jesenjem lišću, vodim velikog psa na jednoj, dok ona šeće malenog na drugoj lajni. Dovikujemo se iza drveta, smijemo se, pozdravljamo druge šetače pasa koji se čude - koliko smo iste.
Pa da. Sestre smo.

Krenemo Sajmištem do Memorijalnog, priča mi kako se tu vozila biciklom prije rata na čemu sam joj uvijek zavidjela jer sam bila mlađa i mene roditelji nisu puštali toliko daleko od kuće i kako se taj dio Vukovara uvijek činio beskrajno daleko. Spominje kuće tko je živio u kojoj, što pokušavam zapamtiti. Kao da je od najveće važnosti.

Zaustavimo se na oglasnoj ploči umrlih kod Bose. Nakon čuđenja, kažem joj da nikako ne govori niti ocu niti majci tko je preminuo.

Preventivno. Redovito poslije ručka palimo svijeće Danilu i Melaniji na Bugarskom groblju. Prešutjela sa kako dolazim sve manje i manje na njihov grob od kada sam u Vukovaru, jer često pišem o njima. Tako ih držim blizu i nekako mislim da iako nisu fizički prisutni, žive u mojim pričama. Na taj način je meni lakše, a ona me možda ne bi razumjela. Njezin racio je puno odgovorniji i jači od mog. Oduvijek je tako. Ipak je ona starija sestra. Tim poretkom kao da sam oslobođena životne stege i kao da mi je dozvoljeno igralište beskrajne mašte.

Odjednom utvrdimo kako nas je veći broj na grobljima među mrtvima, nego živima. Uhvati me panika i pokušavam razgovor prebaciti na drugu temu, toliko nespretno da već obje slutimo kako će završiti. U komediji.

Ispalim - "Na proljeće kupujem grobnicu! I to onaj model - duplo gore, duplo dolje, da svi imamo mjesta!"

Gleda me u čudu i kaže - "Ma što to pričaš pobogu! Pa otkud? Tko umire?!"

Kažem - "Ta idi, otkud znam, neću stres kad netko od nas umre, pa tijelo, pa grobnica, pa cvijeće, uostalom mogu i ja svaki čas, pa zamisli tu tugu i još kojekakve druge obaveze" - govorim i hvatam zraka - " 'Oću plakat u miru!"

Gleda me sestra, ne govori ništa, a misli - "Ti i tvoja drama!"

Čitam ja te njezine misli i ispalim - "Sad brzo! De da brzinski bacimo oko tu okolo, što ti se sviđa, ja bih nešto onako ful dostojanstveno i jednostavno!" Pa nastavim trkeljat, jer se bojim da neće htjet sa mnom u obilazak.

"Đuka je rekao da će se ostavit medicinskom fakultetu, mama stalno viče da ju zapalimo k'o Vikinga i pustimo niz Dunav, to ne znam kako bi išlo, moram zvati' Komunalac!"

Ona samo požuri ispred mene, to uvijek radi kada mi želi dati do znanja da pričam gluposti pa krenemo pomalo kaotično u cik-cak maniri u naše zajedničko razgledavanje.

Hodamo tako po groblju, zastajemo svako malo, gledamo grobnice sa i bez klupica, natpise, veličine i vrste slova, poruke obitelji, fotografije pokojnika, postolja za svijeće, preskačemo mokro otpalo lišće, skuplja nam se vlaga u kostima.

Hodajuć' tako uz nju, koraknem prema jednoj koja mi se učinila baš po volji, zanese me mokra potplata tenisice zajedno sa zaljepljenim lišćem pri dnu kojom liječim petu trn i okinem koliko sam dugačka i široka na, vidi se, friško izrađenu obiteljsku grobnicu.

Sestra prasne u smijeh - "To je to! Božji prst! E takvu ćemo!"

"Kozo!" - zacvilim držeć' se za koljena.

Posljednje počivalište - dogovoreno.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.