Svemir „malih“ i nepoznatih ljudi o kojima nitko drugi nikada nije napisao ni riječ

Moram priznati, ugodno iznenađen, s žaljenjem što ranije nisam upoznao autora, osobitu osobnost. Rokera starog kova. Još kad su mi dopunili upoznavajuću slagalicu podatcima o njemu oni koji ga tolike godine znaju. Iznenađenje je bilo… Rajko Biba Bulajić?!

U svojoj poeziji, urbanoj poeziji, poeziji bunta, poeziji izvan šablonskih okvira, bez moranja, slobodno i drito, bez povučene ručne, bez one dodvorničke crte, dodvoravanja čitatelju,  kojoj se u sjeni sluti gitara zbog njene uglazbljivosti, uspio je prodrijeti duboko u misao, osmisliti u niz najrazličitijih tema: strah, smrt, politika, prolaznost, nacionalizam… Svaka pjesma govori o nekoj vrsti životnog udarca, življenoga i doživljenoga. To naravno nije siloviti fizički udarac, već jednostavno neka trauma ili emotivni udarac koji je on ili netko njemu drag pretrpio i koji duboko u sebi nosi.

Sa druge strane, njegove pjesme koje su isječci iz života običnih ljudi, sadrže tu neku tihu patnju koja se ne ispoljava uz grmljavinu i prasak, ali se ispoljava uz onaj unutrašnji vrisak i unutrašnji bol. Biba piše o antijunacima, kroz teške tamnine isječaka iz njihovih života, kao svemir malih i nepoznatih ljudi o kojima nitko drugi nikada nije napisao ni riječ, kao svijet ideala koji nestaje pred njihovim životima.

Biba je virtuoz kada treba dočarati, požrtvovanost moralnih načela. Ali, također je i veoma svjestan da je svijet prema životima slobodara najčešće jako surov, te i ovu neumoljivu surovost magičnim i zavodljivim jezičnim izrazom upliće u svoju poeziju.

Zefir ljutom suncu jedini se priječi, / a nije da nije, umorne nas liječi... / Sad svjestan sam onog / što sam nekad bio, / lažljivac, prepreden, bijelom vragu mio, / al možda bjeh dječak koji tek je zrio, / vjetropir što pažnju hotio je, snio. / I ispovijed, tajne, sve što sam ti krio, / crne suze , obnoć, pijan što ih lio. / Umrijeti uz tebe oduvijek sam htio.

Bibina pjesma  čezne za nepovratnom prošlošću, svjestan da ne može proći kroz život bez ožiljka koje iskustvo neminovno ostavlja na ljudima.. Njegova je poezija parabola o otuđenim pojedincima koji se ne „uklapaju“ u „suvremeno društvo“, ne gube svoju osjećajnost, a time i čuvaju svoju ljudskost.

nemojte mi više mrijeti, prijatelji moji, / pred očima mojim da vas crna zemlja prima, / bez vas ja sam nitko, ništa što se broji, / starac u kaputu,od kog ruke digla i hladna je zima. / DRAGOLJUBU BEGOVIĆU ĐIGI

Kaže Momo Kapor u romanu Una: „Posle ljubavi ostaju drugi ljudi i druge žene. Posle ljubavi ne ostaje ništa. Katastrofa!“. Ali vi koji ste čitali „Unu“ ili barem pogledali taj film, znate da prije ove definitivne rečenice, u kojoj se kaže da poslije ljubavi ne ostaje ništa, prethodi jedno kataloško redanje slika te ljubavi, prelistavanje uspomena, dakle, poslije ljubavi ostaje nedostajanje.

Nama koji smo upoznali stvaralaštvo, „lik i djelo“ Rajka Bibe Bulajića ostaje i dalje upoznavati se s njim i pratiti ga i dalje, jer pred nama je izvoran i samo-svoj pjesnik vrijedan čitalačkoga odziva. 

Sluga sperme (umovanje donje glave).: Ne, nije me briga s kojom ću da bludim, / ni koje ste boje, ni čije ste pleme. / Ja jedino dolje osjećam se tvrdim, / kad vam vidim lica podbula od kreme. // Ne, nije me briga s kojom ću da bludim, / ni da li ste niske il visoke spreme. / Znate koju voćku jedino vam nudim, / od utroba vaših učinit ću terme. // Ne, nije me briga s kojom ću da bludim, / ni pod kakve ću vas povaliti trijeme. / Kad vam nježno šapćem, samo za tim žudim, gledati vas gole, slušati vas nijeme. // Ne, nije me briga s kojom ću da bludim, / dok molite moje podivljalo breme. / Hoću da vas lomim, hoću da vas ludim, hoću da vas ..... bez ikakve šeme. // Ne, nije me briga s kojom ću da bludim, / u trenima vrele, sladostrasne treme. / Kao nekoć meni, sad ja vama sudim, / kad utrnu usne, kad nestane vrijeme. // Ne, nije me briga s kojom ću da bludim, / ni po čijoj koži rasipat ću sjeme. / Ja budala nisam da vas volim, mrzim, /  a ni muško nisam. Ja sam sluga sperme. - Zadar, 1975. 

Nikola Šimić Tonin