ponedjeljak, 4. listopada 2021.

Ivan Katić | Koturaljke


******


Opatijska vila, prošle godine. Vide se svjetla kuća i brodica od Lovrana do Rijeke. Na terasi priznatog splitskog interniste Marka M. pijuckamo lagani rose. Doktor je na početku devete decenije života i opušteno iznosi svoja zapažanja. „Ivane, u životu ne treba žaliti za propuštenim prilikama jer ne znamo kako bi se on odvijao da smo sve šanse iskoristili. Treba žaliti za dobrim ljudima koji su nas osnažili i usmjerili. Loše ljude brzo zaboravimo i sjetimo ih se samo u trenucima nelagoda, nezasluženo. Toliko dobrih ljudi je prošlo pored mene, neki su još uvijek ovdje i svima sam zahvalan za njihovu dobrotu. Jedino žalim što moj otac nije bio tu da doživi svoje sinove i unuke i vidi kako su prošli u životu.“ 


******


Prije četiri godine u baru zagrebačkog hotela Laguna čekam kćerku. Uvijek kasni, valjda na majku. Momak i djevojka, stisnuti za stolom do mene, gledaju slike.

- Ovo su moji stričevi. Ovaj najviši i najstariji je Ljubiša, dirigent u bečkoj operi. Do njega je Spasoje, jedan od glavnih direktora rimske banke. Moj otac, njega znaš, pa stric Nikola. On je u Americi, u Silicijskoj dolini. Posljednji je Marko, najbolji internist u Splitu. Postao je pravi Dalmoš, ne može bez mora i riba.

- Tko je ova lijepa starica?

- To je baka Živka. Ona je bez muža podigla svoje sinove, nije se više udavala i stalno je u crnini. Ovo je stara kuća, a ovo nova. Ima šest soba i tri kupatila. Kad je baka umrla, sinovi su podigli ogromnu kuću pored stare da se svi možemo okupiti. Iz stare kuće prebačene su neke stvari koje podsjećaju na prošla doba, ali vrijedi pravilo da se ništa iz kuće ne smije odnijeti. A vidi nas dvanaest unučadi!

- Ogroman stol u dnevnom boravku!?

- Da, to smo se prošle godine slikali, prvi put smo se svi našli zajedno. Znaš, svake godine se nalazimo za bakin rođendan i dođe tko može. Mi mladi smo u vezi preko interneta, čak zajedno i sudjelujemo na nekim projektima, zarađujemo.

- Čekaj, a što je ovo pored televizora?

- A, to. To su ogromne koturaljke, kao da su za Gulivera. Kad su dovezli mog djeda u sanduku, na njemu je bio ranac, a u rancu je baka našla te rošule. Čemu te ogromne rošule, nitko nije znao, ali baka ih je čuvala kao uspomenu na djeda i one su našle mjesto i u novoj kući. To je na neki način porodična relikvija.  


******


Četiri godine zarobljeništva u Njemačkoj prošle su kako su prošle. To samo on zna. Petar M. pažljivo je spremio ausvajz u džep kaputa bezlične vojne uniforme, stavio ranac s nešto odjeće i hrane na leđa i zaputio se na dalek put. Iza sebe je ostavio Gretu, udovicu vojnika koji je među prvima pao na ruskom frontu. Smrt neznanca spasila ga je nesigurnog života u konc logoru. Dodijeljen je na ispomoć Greti i njenoj sitnoj djeci. Radio je sve poslove na velikoj farmi, od jutra do mraka. Nakon nekog vremena prešao je i u Gretin krevet. Dovoljno je bilo da ona mimikom kaže „Piter, večeras ćeš spavati u kući, a ne na štaglju“. No, nikad nije zaboravljao nejač koja je ostala u dalekoj Bosni, četiri sina i peto dijete na putu. I sad s Radojem koji je grbačio na susjednoj farmi žure prema domovini. Pješice, kamionima, teretnim vlakovima. Na vojnim punktovima gdje im provjeravaju papire uspiju dobiti malo hrane, nešto i odrade na bogatijim imanjima. Na jugu Austrije, u maloj potpuno srušenoj varošici Petar je u razbijenom izlogu bravarske radnje ugledao ogromne koturaljke. Radoje se čudio što će mu, a on je imao svoju viziju. Kod nas je sve srušeno i uništeno, a ja ću pomoću ovih kotača napraviti velika kolica kojima ću prevoziti svoje proizvode na pijacu. Moja Živka i petero djece radit će na svome i neće biti gladi. Poslije ćemo nabaviti mehanizaciju i napraviti pravu farmu, pa kuće za djecu da budemo na okupu. Sredinom jeseni stigli su do Sarajeva, a onda je Radoje otišao južnije, kako reče, na Cetinje. Petar je krenuo na istok, do grada Višegrada. U podnožju Vidove gore, nadomak doma svog, Petar je uletio u zasjedu koju je OZNA postavila lokalnim kamišarima i poginuo od prvog metka. Nikad se nije doznalo s čije je strane tane došlo, ali je dva dana kasnije vojska donijela kovčeg na Petrov prag. Živka nije ni zakukala, samo je obukla crninu i nastavila da podiže petoricu sinova. Kako je koji stasao odlazio je u veliki grad: Sarajevo, Zagreb, Beograd, pa poslije u svijet, za poslom. No, nijedan nije zaboravio majku ni priču o ocu koji je poginuo nadomak kuće.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.