Gordana Igrec | Moja Edit Piaf

Točno u 19 sati,

cijela zemlja

sluša – vijesti!

Gleda – Dnevnik!

A ja slušam...

Edit Piaf.

Pred očima

se vrti vergl

cijeloga mi

života.

Svi likovi

iz obitelji.

Svi od reda

lijepi i smjeli,

što su puno

od života – htjeli.

Puno, previše – imali,

puno, previše – snivali.

Previše i bučno

voljeli,

na koljenima

ni za što nisu

molili.

Sitna stasa,

lijepa lica,

k'o iz Provance

ili centra – Pariza.

Zalutali u ove

balkanske magle

i kiše...

Vrti mi se tako

ringišpil sa prošćenja,

jer ja sam

prošćenjsko dijete,

koje stupa i igra

kao čigra,

tužnu igru života

olovnih vojnika

i pajaca.

U zemlji

bez gušta,

boja,

mirisa,

okreta

i pokreta.

U zemlji,

dežurnih – mudraca!

Poput sličica

iz kaleidoskopa,

nižu mi se

likovi dragi

svi od reda

Parižani po licu,

tijelu

i šik – odijelu.

Što nestali

su bez traga,

mirnim smrtima

u zemlji radnika

i seljaka

na brdovitom Balkanu.

A ja, opet...

pjevam i njišem se...

i suze brišem,

na – Edith Piaf.

I ni za čime

ne žalim.

Bilo je svega.

I suviše.

Samo da su...

njihove ljubavi,

tiše i tiše.

U tom slučaju,

nekako, 

lakše se

 - diše.

Pjevaj Piaf!

Sičušna k'o vrapčić.

Bigliši k'o slavuj,

dok na Dnevniku

cijela se zemaljska

kugla vrti nesretna

od života

i svoje očekivane – smrti.

A vani?...

Grmi i sijeva

i neka se mutna,

balkanska kiša

niz okno slijeva.

Kroz grmljavinu

čuje se slaba jeka:

Brrravooo! Brrravooo!

Sa onim, prepoznatljivim

francuskim "rrr".

Meni se spava.

Ne zna se

više,

je'l ovo san

ili java?...