subota, 16. listopada 2021.

Gordana Igrec | Moja Edit Piaf


Točno u 19 sati,

cijela zemlja

sluša – vijesti!


Gleda – Dnevnik!

A ja slušam...

Edit Piaf.


Pred očima

se vrti vergl

cijeloga mi

života.

Svi likovi

iz obitelji.


Svi od reda

lijepi i smjeli,

što su puno

od života – htjeli.


Puno, previše – imali,

puno, previše – snivali.


Previše i bučno

voljeli,

na koljenima

ni za što nisu

molili.


Sitna stasa,

lijepa lica,

k'o iz Provance

ili centra – Pariza.


Zalutali u ove

balkanske magle

i kiše...


Vrti mi se tako

ringišpil sa prošćenja,

jer ja sam

prošćenjsko dijete,

koje stupa i igra

kao čigra,

tužnu igru života

olovnih vojnika

i pajaca.


U zemlji

bez gušta,

boja,

mirisa,

okreta

i pokreta.


U zemlji,

dežurnih – mudraca!


Poput sličica

iz kaleidoskopa,

nižu mi se

likovi dragi

svi od reda

Parižani po licu,

tijelu

i šik – odijelu.


Što nestali

su bez traga,

mirnim smrtima

u zemlji radnika

i seljaka

na brdovitom Balkanu.


A ja, opet...

pjevam i njišem se...

i suze brišem,

na – Edith Piaf.


I ni za čime

ne žalim.

Bilo je svega.

I suviše.


Samo da su...

njihove ljubavi,

tiše i tiše.

U tom slučaju,

nekako, 

lakše se

 - diše.


Pjevaj Piaf!

Sičušna k'o vrapčić.

Bigliši k'o slavuj,

dok na Dnevniku

cijela se zemaljska

kugla vrti nesretna

od života

i svoje očekivane – smrti.


A vani?...

Grmi i sijeva

i neka se mutna,

balkanska kiša

niz okno slijeva.


Kroz grmljavinu

čuje se slaba jeka:

Brrravooo! Brrravooo!

Sa onim, prepoznatljivim

francuskim "rrr".


Meni se spava.


Ne zna se

više,

je'l ovo san

ili java?...

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.