subota, 30. listopada 2021.

Gordana Igrec | Miris kiše na Balkanu


Gledam danas...

taj lijepi, 

židovski

ženski svijet.

Sa sarajevske Baščaršije,

koji je ondje živio

prije stotinu ljet.


I gdje je svatko

rođen tu,

morao 

tu

i mrijet.


Preda mnom

su lica mi sva,

kao odnekud

poznata

i draga.


Ženska lica

lijepa,

što su u

životu,

ostavila

traga.


Tu, Laura Bohoreta

sa pjesmama svojim

ispod miške,

po čaršiji – šeta.


I Blanki,

njena sestra,

najljepša od sviju

žena u Sefarda

starih,

usred  Sarajeva.


Očijuka tu ona

sa svima,

dok joj jedan,

samo jedan – Sarajlija

lijepi,

srce njeno – zauzima.


Pa, tek – Rifka!?

Ta balerina

iz obitelji Levi,

koja pred II.rat

na koljena baci

Beograd – sav!...


Laka kao zvrk,

kojem se osmjehuje

svaki muški brk...


Tu su još

sestre dvije

i dva brata,

što su otišli

odmah iza rata...


I gledam...tako – njih

i fotografije već pomalo

blijede,

i gledam u njihove

kose sijede.


Što stale su

u roman pod

imenom  - "Miris kiše

na Balkanu", 

svima - znan.


Otišle su,

sve od reda

s Baščaršije

one sad.


Za njima

osta miris

dunja,

slatkoga

od ruža,

cijelova stotinu

što život im pruža

  1. za unuku njihovu -

beogradsku književnicu,

za uzglavlje njeno

 jedna - crvena ruža.


Samo miris kiše

na Balkanu,

ostavio je trag.

Za ovaj nestali

svijet,

tako...krhak,

tako – blag.


P.S.


(Koja te koljevka ljulja. Ta te lopata – pokopa; stara bosanska uzrečica)


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.