Piše: Jelena Miškić
Ne sjećam se da smo u kući bili nešto posebno praznovjerni. Ali pamtim, jednom je mami otpalo dno od ogromne tegle s kiselim krastavcima. Zeleni krastavčići su se poput ribica skupa s tekućinom razlili po hodniku i ostali nepomično ležati na pločicama žuto - smeđeg uzorka kakvog se moglo često vidjeti po vukovarskim kućama. Te smo pločice zatekli u devastiranoj kući krajem dvadesetog stoljeća povratkom u Vukovar iz progonstva, doduše polupane i sa kraja hodnika odvaljene, kao jedini preostali podsjetnik da se naš život doista ovdje i događao. Ali to je sasvim jedna druga priča. Ovo je priča o dušama, balkonima i slobodnim letačima.
Kada je dno otpalo i krastavci se rasplivali duž kuće, mislila sam, ajme, sad kad starka zamrači, spašavaj se k'o može. Ali majka je nijemo sjela na rub stepenica, neobično šokirana i tako ostala sjediti neko vrijeme. Sjećam se mirisa octa i njezinih papuča među ostacima kopra i kuglica crnog papra, i nju kako u šoku šaptom sebi mrmlja u bradu - Netko će nam umrijeti!
Skoči žena u taj tren, uhvati me za ruku i u onim papučama preko dvorišta odšljapka do babe, ostavljajući iza sebe mokri i smrdljivi trag tako da su i psi stajali sa strane.
Melanija je najbolje znala. Melanija je sve znala. Sjele su na hoklice u sjeni vinove loze, a meni dale nek se igram po dvorištu što hoću, samo nek sam na oku. I nek ne slušam što pričaju. Ma najbolje.
Sve sam čula što su pričale. Zaboravila sam što je rekla oko one tegle i ne znam tko je doista bio umro zbog proročanstva tegle, ali sam zapamtila ostatak. Baba je korila majku što ostavlja veš po noći na balkonu da se suši. Posebno dječju robu. I kako nije dobro da - mrak obilazi djecu kad nešto obuku.
To mi je bio strah na najjače od tog dana. Često sam majku pitala kako je sušila robu. Ona je samo odmahnula rukom i rekla - Sunce ti žarko i tebi i tom bapskim pričama!
Dugo godina poslije kada sam i sama postala majka, znala sam se sama sebi nasmijati kako po štriku na balkonu provjeravam nisam li što ostavila od djeteta kako slučajno mrak po babi ne bi obišao dijete. Baba je rekla - tako mrak najlakše uzme dušu. Strašno.
Neku noć me vjetar probudio. Nailazila je hladna fronta i promjena vremena, skočila sam iz kreveta u strahu kako će mi veš pokisnuti friško opran i prostrt. Onako još pospana, oteturala sam do balkonskih vrata i u onom polumraku malo me nije trefilo. Nešto je zavitlalo po zraku, fijuknilo i odletilo preko ograde. Skamenila sam se.
To je to! To je taj Melanijin slobodni letač, predstavnik mraka u posjeti mom pamuku opranom na šezdeset stupnjeva i cvjetnim omekšivačem oplemenjenim!
Ne znam zašto, ali u mojoj kući sve žene skidaju papuču i uzimaju ju prijeteći u ruku kad je frka.
Tako sam i ja polako skinula papuču, budna kao najnavijenija budilica i krenula u obračun.
Sad ću namlatit to mračnjaka, zapamtit će po čiju je dušu došao!
Drugom slobodnom rukom sam lupila po šalteru, naglo upalila svjetlo i već mi je psovka krenula sa usana... Kad ono.. Ništa.
Bila je to košulja obješena na nosač klime koju je vjetar vitlao, dok ju nije odbacio preko ograde na susjedni balkon.
Razočarana sam unijela veš unutra, opsovala babu i ciklonu i rekla sama sebi - spavaj Jelena, radiš sutra.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.