Kolumne

četvrtak, 9. rujna 2021.

Nena Miljanović | Slovo o mojoj Jeleni



Ovakvih septembarskih dana, žutih od sunca i lepote, bolovala je i polako i dugo umirala moja majka Jelena Jelica. Današnji datum, bio je njen poslednji svesni dan, ni glasa više nije imala, razgovarale smo očima, 9. ih je sklopila zauvek. Nedelja je bila kad je otišla, kad smo se videle poslednji put, nedelja je bila i kad smo se videle prvi put, jedne februarske noći kad me rodila.
Neću da je pamtim po gašenju tih zelenih očiju nad očima , neću o tugama što je nemam više, hoću o radosti što sam je imala, što me volela kako nikad više niko nije, čak ni moja kći ( bila sam i dete i majka sam, znam!).
Pamtim je po rukama koje su me podizale palu, po očima koje su me videle dobru i kad to nisam bila, po malim rečima i velikim ljubavima, ( moja Jela je malo govorila i mnogo volela - kao i ja ), pamtim je po životu ne po smrti!
Mojoj rođenoj sam posvetila mnogo pesama kojima sam pokušala da joj kažem ono što nisam stigla ni umela , bojim se da ni u njima nisam uspela da to izreknem, ali... znala je to moja mama i bez njih!
Kao što i ja sada to znam i kad mi to ne kaže moja kći, ni ona nije od velikih reči...
Volim te moja Jelena.
Znaš.
Voliš me moja Sandra.
Znam.
Ne tugujmo, ni ja sada majko moja, ni ti sutra dete moje.

Ako možemo.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.