subota, 4. rujna 2021.

Knjižnica Kerstner ( Ludbreg) u gostima kod Ogrizovića na predstavljanju zbirke poezije Zdenke Čavić


KAJ ČE ŽIVJETI VJEČNO

Jedna je mala ludbreška knjižnica gostovala u velikoj zagrebačkoj knjižnici i po riječima Jasne Kovačević, ravnateljice knjižnice Bogdan Ogrizović u Zagrebu, bila prava „ekipa snova“ u predstavljanju kajkavske pjesnikinje Zdenke Čavić s njenom knjigom poezije Zaprpreni kaj. Knjigu je predstavio njezin urednik, novinar i publicist Ernest Fišer, rekavši da je Zdenka Čavić kao predstavnik suvremene kajkavske poezije, i lirik i angažirani pjesnik, istovremeno i prozaik, koji će još dugo imati što reći o kaju i svom kraju, ali i o životu uopće. Nakon što je i ravnatelj ludbreške knjižnice pozdravio prisutne, iskrenim i toplim riječima predstavljanje knjige su vodile Ljubica Ribić i moja malenkost Edita Kutnjak Zlatar, a poeziju su govorile Đurđa Kokanović, Snježana Hranić, Ksenija Mihin i Aleksandar Horvat. Muzički gosti bili su Mario Bokun ( HNK) i Viktor Brezak (klavijature), sa vječnim kajkavskim   popefkama te oduševili i publiku i nas učesnike promocije.

Došla su neka čudna vremena. Vremena zabrane, odmicanja,vremena koja nam brane blizinu i zagrljaje, pa ljudi po malo zaboravljaju na toliko potrebne tople riječi i osmjehe koje bi trebali uputiti nekoj dragoj osobi ili slučajnom prolazniku.

Na žalost, svaki dan slušamo vijesti sve jednu lošiju od druge, ali Zdenka nas zove da se probudimo. Ona u svojim stihovima upozorava da se čovjek mora mijenjati, jer misli da gazda svemu. Mijenjao bi sve, čak i planetu zemlju, samo sebe ne bi mijenjao, a u njemu su uzroci svih posljedica naših riječi i djela.

U pogovoru knjige Zaprpreni kaj,  Branka Jakupec piše da njeni stihovi odišu iskrenošću, upozoravaju na nepoštenje, lakomost, jal, loše društvo i otuđenost. Pjesnikinja nas upozorava da je „skradnja vura“ da poštujemo jedni druge i tu jedinu planetu koju imamo i da na pozornici života svatko igra glavnu ulogu, jer samo tako čovjek može biti slobodan.

Svatko mora biti „svoj vu svoje domaje“, vjerovati u pravdu, dobrotu i poštenje, te se izboriti za prave ciljeve, a Zdenka to zna i poštuje.

I zato kaže: .../japice ne bu, /ne bu ni mene/, ne bu ni ščeri ščerinine/. Na zemlu bu došel čuden svat/. Bez jala bu znal živeti/,tuđe ne bu štel imeti/. Bu čudili se celi svet/. Čovek čoveku ne bu kmet/.

Zdenka je mnogo puta izjavila da je njoj pisanje život. Pišući ona se odmara. Odmakne od svakodnevice i briga, zaroni u potpuno drugi, paralelni svijet u kojemu s lakoćom, koliko god bila umorna od svjetovnog, stvara svoja mala i velika postignuća - pjesme, priče, filozofska razmišljanja, romane...

I zato, kaj će živjeti vječno, dok god se na njemu piše, s njim živi i raduje se životu. A uz kaj i zavičaj, i ljubav će živjeti vječno.

Edita Kutnjak Zlatar


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.