subota, 18. rujna 2021.

Kitana Žižić | Jao -pao


Padanje u more prije drugog svjetskog rata bilo je puno neugodnije od moga dvostrukog padanja. Ne zbog okolnosti same nezgode, već zbog bitno drugačijih uvjeta života. Koliko god danas mnogi nismo zadovoljni životom u „suvremenoj“ Hrvatskoj, osvrtanje unazad kroz priče naših obiteljskih prethodnika, čitajući romane domaćih pisaca, prebirući po zabilježenim sjećanjima iz slučajno nađenog nečijeg dnevnika, za koji se nije ni očekivalo da će ga čitati bliske ili samo znatiželjne oči, razlika je ogromna. Ponešto znamo i iz osobnog iskustva, mi koji smo rođeni neposredno poslije drugog svjetskog rata, dok su razorne njegove posljedice bile itekako prisutne, ali je zato natalitet obećavao pomlađivanje naroda i buđenje novih snaga, koje će obnoviti zemlju.  

Navikavanje na dobro nije teško, u ljudskoj prirodi je težnja za lagodnim životom kad upoznaš njegove prednosti. Nepoznato više nije u području mašte, pritom mislim na izuzetno maštovite. Zdravog duha i uma, pa i tijela sve prihvaćaš kao neminovnu datost, dok bolje ne upoznaš.

Trpiš glad, najest ćeš se kad se u obitelji nešto priskrbi ili „na dug“ kupi. Zebeš na hladnoći, skupljaš se „u se“ i ponekad se blizinom tijela braće i sestara pokušavaš ugrijati. Ako ti je vruće, ne trebaš mnogo svlačiti sa sebe, jer odjeće gotovo da i nemaš. Ako ti je otac zbog nedostatka novaca, ne mogavši se liječiti u bolnici, umro te mama radi po tuđim kućama po čitav dan da podigne djecu, ti joj pomažeš kako znaš. Nije ti problem odraditi bilo koji posao da doneseš majci štogod, makar u naturi (trampi rada za hranu). 

Kad te očeva obitelj izbaci na ulicu zajedno s majkom i ostalima, a znaju da nemate gdje, doživljavaš to kao veliku nepravdu, ali gnjevu ni traga. Ljubav u tebi je nastanjena, molitva na usnama svake noći prije spavanja da sutra ne budete ni gladni, ni promrzli, ni tužni.

Bez obzira na sve, igrali ste se bučno u slobodno vrijeme, snove strpljivo gradili premda su i oni bili skromni, jer je spektar mogućih života za vas bio nedokučiv.

Djelić uživanja u nesputanoj igri na divnim mjestima na kojima su odrastali moj otac s braćom i sestrama, i ja sam upoznala boraveći ljeti sama ili s obitelji kod none u Bolu, na Ratac. Obožavala sam noninu kuću, dvojnu, koju je dijelila s drugom obitelji, dugog prilaza od ograde do same kamene skromne zgrade. Skale su bile drvene i predivno škripale. Kako je nona bila čista žena, kao da uvijek puše bura, trebalo se izuti kad se penjalo drvenim stepeništem do soba. Na prvom dvije, na drugom isto dvije, od kojih je jedna bila upotrebljavana kao skladište. Kakvog je sve blaga tu bilo!... Siromašna kuća puna blaga, kao da su gusarili. Ma ne, ali hodočastili svijetom u potrazi za boljim danas i sutra.

Kćer je donosila poklone iz Australije za ranih posjeta dok je još dolazila vidjeti najbliže, najviše mamu, koja je djeci čitav život posvetila. A najmlađi sin, onaj koji je u djetinjstvu osjetio blagodat slučajnog „skoka u modri beskraj“ navigavao je. S tih putovanja vraćao se punih ruku poklona za neudatu sestru i majku. Nastojao je ublažiti gorčinu onih dugih godina ispunjenih krajnjom bijedom.    

Većinu saznah iz njegovih zapisa. Moje znatiželjne oči zacaklile su se što od tuge, što od smijeha, kad sam pročitala kako je i moj stric jednom pao u more, dok je još bio dijete.

Sredina prosinca 1936.godine. Tek je krenuo u školu uranivši malo tog jutra. Vidio je svog starijeg brata u čamcu, vjerojatno je čekao vlasnika barke da pokušaju uloviti malo ribe za ručak. Jer, oni je nisu imali. 

Zamolio je brata da ga provoza, on će mu veslati da malo stariji brat sačuva snagu za ribolovnu aktivnost. Ukrcao se i sretan dok su lagano klizili u blizini porta, uživao u prohladnom mirisu mora, slanog zraka i lahorastim zamasima vesala. Kad je nekih po ure pasalo, trebalo je u školu poći.

Približili su se obali ispred hotela Željezničar kod stepenica. Popeo se na provu, ali je izgubio ravnotežu i pao u more. Nikica je vidio da je na dnu i da se ne miče. Uplašio se. Valjda ga je natopljena odjeća povukla. Riva je bila prazna, osim dječice koja su hitala u školu. Koliko je stariji brat mogao razmišljati trezveno u takvom času a koliko pod pritiskom straha…, tek su mu se začas u ruci našle osti. Zakačio brata i izvukao ga na površinu.

Neočekivano promočen i uplašen nesuđeni učenik tog školskog dana polako se uputio kući. Put mi je poznat te mogu reći da se imao što nahodati tog prosinačkog jutra. Dobro je pazio da izmakne pogledima. Doma je svukao sve sa sebe da se osuši i legao u krevet. Druge robe za školu nije imao. O cipelama da i ne govorim. 

Ne znam je li mu mama taj „opravdani“ izostanak iz škole uspjela opravdati.  _______________________________________________________


  1. Navigavati                ploviti;

  2. Po ure pasalo            prošlo pola sata.


 


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.