Ispovijed jedne čitateljice

 

O romanu Slavice Sarkotić "Vrtovi duginih boja"

(Zagreb: Alfa, 2020.)

Piše: Mirjana Mrkela  

Gdje su ti vrtovi

            Dobila sam knjigu privlačna naslova "Vrtovi duginih boja". Zamišljam ih prije čitanja. Počnem čitati, kad ono neka obična obitelj: Tihomir (9 godina), Anđela (14)i roditelji. Baka i djed žive u istome dvorištu. To je baš zgodno, mislim. Ja nažalost nemam ni dvorište ni djeda i baku. Malo sam ljubomorna pa mi se više ne čita.

            Knjigu je napisala moja prijateljica Slavica Sarkotić. Zovem je i kažem:

            — Pa gdje su ti ti vrtovi? Sto godina čitam i nema nikakvih vrtova.

            — Ih, što si ti naporna! — smije se Slavica — Pojavit će se, vjeruj mi, kad-tad. Zar bi htjela da ti je jarko šarenilo stalno pred nosom?

            — Pa dobro, ne baš jarko šarenilo. — priznajem ja.

            Kad bolje razmislim, ni duga nije stalno na nebu. Pojavi se i razveseli nas. Nastavljam čitanjem, uvijek očekujući vrtove, ili dugu, ili vrtove u duginim bojama. Pomišljam da su vjerojatno bakini. 

Baka za pet

            Tihomirova baka je poduzetna, kuha ručak i zalijeva cvijeće na balkonu. Ima strpljenja s unucima, a s djedom se "pecka", ali i to je iz ljubavi. Ide u crkvu, pobornica je starih običaja i narodnoga jezika. Protivnica je pijenja alkohola. Voli mačke koje je podsjećaju na djetinjstvo.

            Mačke voli i Tihomirova sestra Anđela, "odnekud stalno dovlači mačke i hrani ih na balkonu." 

Još o Anđeli

            Tihomir o svojoj sestri kaže: "Moja sestra Anđela starija je pet godina od mene iako ponekad ne izgleda tako. Jako je zaigrana i ponaša se kao da je mlađa od mene. Osim toga teško joj ide pisanje i računanje, osobito mala, pisana slova."

            Po Tihomirovu mišljenju, Anđela je bezazlena. Ali više puta je čuo da joj dovikuju:

            "— Pazi da se ne spotakneš, ti retardirana!"

            Srećom, tu je obitelj u kojoj se svi vole i pomažu. Svatko je dragocjen, pa i Anđela. O svemu se razgovara. Roditelji su Tihomiru rekli i ovo:

            "— Anđela nikad neće moći svladati neke stvari. Nikad neće moći voziti auto, nikad neće završiti fakultet, ni postati doktorica - što je njena velika želja."

            To je zbilja tužno. Međutim, ova priča uopće nije tužna. Svatko, doduše, ima tužnih trenutaka, Anđela Također. Ona ima i hobi koji sve uveseljava. Taj hobi je slikanje.

            "Kad je potištena, Anđela slika pastelama. Akrilne boje, tempere i vodene boje su za vrijeme kad je vesela. One se puno lakše razmazuju na podlozi."

            Berete? Mislim, nagađate li sad nešto o vrtovima duginih boja?

            Ne ostajte na pretpostavkama! Pročitajte i vi ovaj roman!