petak, 10. rujna 2021.

Irena Ivetić | Moja rujanska priča u pet slika


SLIKA PRVA

Rujan 1993.

Moja Ivana je krenula u školu. Plava svilena haljinica je prekrojena od moje djevojačke, najdraže. Nije važno. Vrlo je lijepa i pristaje Ivaninim plavim očima.

Knjige joj je poslao moj bratić iz Zagreba, jer su se ovdje rasprodale dok još nismo stigli. Torbu, bilježnice i školski pribor smo kupili – važno je da se Ivana ne razlikuje od ostale djece. Na njezinom nasmijanom licu nema straha od novoga, kako to često biva kod nas odraslih.

Na poziv zvona djeca su potrčala u učionice. Roditelji koji su doveli svoje prvašiće polako se razilaze. Ubrzo iz zbornice izlaze učiteljice s dnevnicima i kreću svaka u svoj razred. Na hodniku, kojim je odjednom zavladala tišina, ostajem sama.

U ovoj školi nema dnevnika za mene. Nema mojih učenika, ni naše učionice. Ovdje sam samo mama, kao sve ostale. Zeleni izbjeglički karton je jedini dokument koji imam, a s njim ne mogu dobiti svoj posao.

Okrećem se i polazim kući. Tanja će se probuditi, treba je presvući i nahraniti.

SLIKA DRUGA

Rujan 1994.

Autobus izlazi iz grada. Već od mostića i prvog sela uzbuđenje me lagano obuzima. A izlazim tek u četvrtom selu, do kojeg ima dvadesetak minuta vožnje.

Iz gustog zelenila izranja bijela škola. Široki hodnici puni svjetlosti i cvijeća. Jedan novi, prazan dnevnik kao da je čekao upravo mene.

Ravnatelj me uvodi u razred. Mojih devetnaest prvašića dočekuje me širom otvorenih očiju. I otvorenog srca.

Osjećam da sam među svojima. Na odmorima pijemo kavu, razgovaramo. Često se smijemo do suza…  

SLIKA TREĆA

Rujan 1995.

Moj rad na određeno vrijeme je istekao. Uplašena da ne ostanem bez posla, prihvatila sam prvu ponudu.

Iz autobusa izlazim kod drvenog križa i penjem se u selo. Kad su me ugledali, učenici su mi potrčali u susret.

U kutu nevelike učionice naslikano drvo raširilo grane u znak pozdrava. Niski strop, peć na drva, tamnožuti, stari daščani pod koji odzvanja pri svakom koraku. O trčanju i  skakanju da i ne govorim.

Po prvi put u životu radim u područnoj školi, u kombiniranom razrednom odjelu. Znam da se za svaki sat valja temeljito pripremiti, kako ne bi nastala sveopća zbrka. A u Didaktici sam o tome pronašla samo dvije stranice. Kombinaciju s više od dvadeset učenika nitko i ne spominje. Snalazi se kako znaš…

Nisam previše razmišljala niti pitala. I nitko mi nije rekao da ću više pješačiti nego se voziti autobusom, da neće biti dovoljno udobnih i trajnih cipela za moje noge. Zaogrnuta sunčanim ogrtačem rujna, ne vidim nadolazeće kiše, vjetar i snijeg na otvorenoj cesti, ogromne kamione…

Moji učenici to ne mogu i ne trebaju razumjeti. Svatko se od njih zalaže koliko može, a ima i glavica koje poput spužvica upijaju svaku moju riječ. Moj trud ipak nije uzaludan.

Iako kratki, moji odmori su tužni. Ne kuham kavu za sebe samu. Jedino ako dođe mama nekog od učenika.

Kad napokon stignem kući, osjećam se iscijeđeno poput limuna. A čekaju me moja djeca i neizbježni kućanski poslovi. Navečer mi se nerijetko događa da zaspem na stolu, ispravljajući zadaće…

Svakoga dana molim Boga za radno mjesto u gradu, za strpljenje i snagu – da do tada izdržim.

SLIKA ČETVRTA

Rujan 1996.

Kad sam skrenula u Slavonsku ulicu, kao da sam zakoračila u ono davno vrijeme do kojeg sežu moja prva, maglovita sjećanja. Nadomak centru grada, a kao da je desetljećima i miljama daleko od one buke i strke, od betona koji guši. Ovo je carstvo zelenila i tišine. Skromne jednokatnice s cvjetnim balkonima i starinskim stanovima. Između njih prostrani, meki travnjaci stvoreni za bezbrižne dječje igre. Ugodna sjena gustih krošnji drveća.

Na kraju ulice je škola. U dvorištu visoki, mirisni borovi, pod njima sitni kamenčići – kao da smo na moru. Prazne ljuljačke se još uvijek njišu. Djeca su ih upravo napustila, „u letu“ – zaželjela su se školskog zvona, svoji učionica, starih prijatelja…

IV.a znalački odmjerava svoju novu učiteljicu. A meni je malo neobično kad ih vidim u klupama tako velike i ozbiljne. Navikla sam na prvaše i drugaše. Ova djeca nisu rasla pred mojim očima. Ali to nije važno. Važno je da sam sad tu. Već za dva-tri dana znat ću sva njihova imena. Pred nama su mjeseci i mjeseci svakodnevnog rada i druženja. Uz malo dobre volje, upoznat ćemo se i zbližiti…

Odmori ponovno mirišu na kavu i odzvanjaju smijehom…

A po završetku nastave mogu ostati koliko želim – pisati, ispravljati zadaće, zalijevati cvijeće… Ne moram gledati na sat, jer ne žurim na autobus. Od moje kuće i moje djece dijeli me samo petnaestak minuta hoda.

Nikad nisam prestala vjerovati da ću dočekati ovaj dan…

SLIKA PETA

Volim rujan. Posvuda topli tragovi ljeta. Na potamnjelim, nasmijanim dječjim licima. Na njihovim novim, snježnobijelim zubima (možda malo prevelikim za ta sitna lica). Na golim koljenima prepunim modrica-uspomena. Rujan miriše na nove, tek otvorene školske knjige, na zrele kruške, bakinu zimnicu…

Svakog rujna smo veseli što smo ponovno zajedno. Kroz rujan koračamo puni životne radosti i snage koju nam je ulilo sunce  –  za sve ono što je pred nama.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.