A ja ne bih još jesen
ni maglu, ni rukave duge, ni kesten.
Bih blagog sunca, to da,
sunca bez žestine,
i modrog neba, jesenje tišine...
Al' još mi se mora hoće,
uz pustu obalu,
samo valom dotaknut kamen,
i galebov poziv, taj slobodna leta kliktavi znamen.
Još mi se hoće mekane vode i maestrala zagrljaj mio,
još bi tijelo zaleglo na žalo
nepomično, utonulo u tlo, opruženo, opušteno bilo...
Još bi malo, ma samo malo disala u ritmu tihanog vala,
još bi malo, ma samo malo umjesto išla, u mjestu stala.
K'o bor mirisni uz uvalu blistavu što nagnut nad zrcalnu vodu traje,
još mi se prima, još mi se upija,
a život već traži da se daje.
Kratko je ljeto,
dragocjeni časi mirovanja,
kako ih samo brzo svakodnevica iz sjećanja briše,
raširene stranice duše više ne lista vjetar,
u ruci olovka,
što? kako? gdje? zašto? užurbano od svitanja piše.
A ja ne bi još jesen...
Ma tko bi?..
A'l život je to...
Zlaćani zupčanik koji se okreće bez naše volje,
kazaljke koje svoj krug opisuju uporno...
"Odmarat ćemo u nebu"
kaže ona stara...
Ispijem još srk već ohladnjele kave,
no dobro je sve, ajd, idemo mala!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.