ponedjeljak, 27. rujna 2021.

Daniela Bobinski | Ja ne bih još jesen

  


A ja ne bih još jesen

ni maglu, ni rukave duge, ni kesten.

Bih blagog sunca, to da, 

sunca bez žestine,

i modrog neba, jesenje tišine...

Al' još mi se mora hoće,

uz pustu obalu,

samo valom dotaknut kamen,

i galebov poziv, taj slobodna leta kliktavi znamen.

Još mi se hoće mekane vode i maestrala zagrljaj mio,

još bi tijelo zaleglo na žalo

nepomično, utonulo u tlo, opruženo, opušteno bilo...

Još bi malo, ma samo malo disala u ritmu tihanog vala,

još bi malo, ma samo malo umjesto išla, u mjestu stala.

K'o bor mirisni uz uvalu blistavu što nagnut nad zrcalnu vodu traje,

još mi se prima, još mi se upija, 

a život već traži da se daje.

Kratko je ljeto,

dragocjeni časi mirovanja, 

kako ih samo brzo svakodnevica iz sjećanja briše,

raširene stranice duše više ne lista vjetar,

u ruci olovka,

što? kako? gdje? zašto? užurbano od svitanja piše.

A ja ne bi još jesen...

Ma tko bi?..

A'l život je to...

Zlaćani zupčanik koji se okreće bez naše volje, 

kazaljke koje svoj krug opisuju uporno...

"Odmarat ćemo u nebu"

kaže ona stara...

Ispijem još srk već ohladnjele kave,

no dobro je sve, ajd, idemo mala!


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.