subota, 14. kolovoza 2021.

Marijana B. Parazajda | Novi susjedi

 

Stojim iza zastora s pogledom u susjedno dvorište. Tiha ulica, kuće odvojene tek friško pokošenim travnjakom.

-Ne čini ti se da ovi naši susjedi unose nemir? Prebučni su. Non stop neki vrag kod njih.-govorim mužu. Promatram druženje preko puta. Lagana muzika, roštilj, smijeh.

Doselili su se prije dva mjeseca.  Četveročlana obitelj iz grada. On radi u IT sektoru i nema ga po cijele dane, dok ona odgaja dvojicu sinova i vjerojatno ne radi ništa.

-Zbog njih morat ćemo podići ogradu.-ispuhnem zrak, kao da držim nešto teško.

-Pobogu, zašto bismo to napravili?-iza mojih leđa konačno, javlja se muž. Zavaljen u kauč i zabavljen daljinskim upravljačem.

-Dječurlija baca smeće u naše dvorište, a pas obavlja nuždu. Zato što su iz grada misle da mogu što hoće.-natmurena očekujem podršku od svog životnog partnera.

-Ma dječja posla.-govori on nezainteresirano- Pa i naša Ivona odlazi kod njih na igru. Nećemo zbog malo  pseće kakice dizati frku.

-Da. Ali naša Ivona nije tako aljkava. Sigurno bi pokupila za svojim psom, da ga ima.

Ne razumijem ga. Kao da je na njihovoj strani.

-Pusti-odmahuje-Sva su djeca ista.

-Ne, nisu-odsiječem 

Neki dan srele smo se u vrtnom centru. Pozdravila me sva prpošna. Kupovala je magnoliju i hrpu orhideja.

Isti  dan, zasadila je magnoliju u vrtu, kad se spustio mrak, uzela sam kantu vruće vode i zalijala ju. Eno je dolje, osušena stoji kao spomen na moju nesmotrenu rabotu.  

Dok ona nije došla bila sam poznata u ulici po cvijeću. A sad se svi dive njenim prozorima, natrpanima rascvjetanim orhidejama. Sigurna sam, ni ne zna kako se biljke zovu.

  Dok prolazim pored njihove kuće spustim glavu. Ne želim joj pridavati pažnju. I onako sve to radi samo da bi mene zasjenila.

Moj um ispunio se njom. Metar i pedeset visoka i jedva pedeset kilograma teška, naspram mojih metar i osamdeset i devedeset kilograma.  

-Znaš da vježba svako jutro.-govorim zabavljena biljkama.

-Tko?-pita me tek toliko da pomislim da sudjeluje u razgovoru

-Pa ona!-šta misli o kome govorim?

-Djecu otpremi u školu, muža na posao a ona optrči nekoliko puta naselje.-vrućina je puzala po meni.

-Pa pitaj ju da trčiš s njom. Možda se sprijateljite. Ti ionako želiš skinuti kilograme. Možda ti pomogne. A i mogle bi razmijeniti savjete o cvijeću. Imate zajedničku strast.  -ne mogu vjerovati da ovo čujem iz njegovih usta.

-Ma daj! Ona je arogantna i puna sebe. Mislim da ne bismo uopće mogle komunicirati-čeprkala sam po svojim polu osušenim orhidejama. Odavno su odbacile cvjetove. Samo lišće i šarene tegle naspram njenih razigranih kolora. Pretpostavljam da se ne brine o njima. Kad ocvatu, jednostavno zamjeni ih novom garniturom.

-Kaj misliš da je ona takva zbog malo trčanja? Pa stari moj, ostavila je ona para i para plastičnjacima.

-Čuj-podiže se na laktove vijugajući glavom iza naslona-Baš te slušam. Ti si se s njom posvađala?

-Ne! Zašto?-uznemirilo me pitanje. Rekla sam mu da zbog njenog držanja uopće ne komuniciramo.

-Samo joj nabrajaš mane. Ja baš mislim da su ljudi skroz u redu.

-A ja bih tako voljela da se nisu nikada doselili. Da joj se barem nešto dogodi i da moraju otići-mislim si i zaustim na glas

-Je stvarno imamo sreće. Super neki ljudi

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.