nedjelja, 15. kolovoza 2021.

Kitana Žižić | Gdje tebi montel?

 

Muke ti ježove! Što me to dvadeset šestomjesečna unučica pita? A ne želim joj pokazati da je baš i ne razumijem. Ne smijem je obeshrabriti. Nedavno je počela govoriti. Vedra, vesela i, čini mi se bistra, u jaslicama se igrala bez da se riječju oglasi. Malo me to čudilo, da ne kažem brinulo, ali tješila sam se da je to valjda samo faza u razvoju.

Roditelji se ne brinu, mama je liječnica, a ni tete u jaslicama ne smatraju da treba išta poduzeti.

A onda ona odjednom ispljune pravi pravcati pljusak svakodnevnih riječi. Bogati rječnik i glumačka gestikulacija. Famozno.

Tog vikenda je bila kod nas, tatinih roditelja. Onako snena još nerazbuđena posve, gleda me pravo u oči onim svojim velikim okicama i pita: “Gdje tebi montel?”

Ne razumijem, upitno i ja nju u one velike okice gledam.

Sad već pomalo nervožasto ona meni opet: “Gdje tebi montel?”

Aha….pomalo mi vedri. Traži moj obožavani crveni mobitel. Jedino s njim u ruci provodi vrijeme toliko zanimljivo da mogu komotno dom usisat, ručak spremit, sude oprat, ali me zebe oko srca ta ovisnost o virtualnom svijetu.

Meni je trebalo da se dogode “blizanci”, Bog neka mi oprosti i vi svi koji čitate, (da me krivo ne shvatite) da prihvatim mobilnu komunikaciju. Još nije bila toliko zaživjela u poslovnom svijetu, mobitel je više bio kao mondeni dodatak, stvar prestiža i naprednosti. Uostalom zašto svi moraju znati gdje se nalazim u nekom trenutku???  

Kad sam pročitala kako su neki sretnici spašeni iz pakla Osama bin Ladena zahvaljujući mobitelu, osvijestila sam koliko s tom spravicom ima dobrih mogućnosti. Nabavila ga. Ni skupog ni atraktivnog, samo potrebitog. Odabrala plesnu melodiju za pozive. Još sam radila u Plovputu na najgornjem katu podno zelene kupole. Imala prekrasan pogled na rivu i Marjan. U vrijeme marende običavala prošetati uz palme. Mobitel zvoni i zvoni, a moj korak postaje plesan dok mi se u uši nastanjuje lijepa melodija. Progovara iz mene dio krvi doniran od glazbenika iz vremena kad me krv skoro izdala.

Dok sam se navikla da to zvoni mobitel, a ne da me netko „diže za ples“, proteklo je mnogo vode ispod nekog mosta. Samo ne znam kojeg…

S njim sam se pridružila i društvenim mrežama. Feisbukovac sam, ne strastveni ali ni posve pritajeni. Zašto da tajim…

Tog istog jutra vikenda kad je Leda bila kod nas, mnogi prijatelji su „lajkali“ moju priču, koja se sastojala od cvjetne slike i plesnog videa, a ja se zabrinuto zamislila što mi se to događa s koncentracijom. Tu priču ja nisam objavila, mislim, čini mi se, ili možda ipak jesam? Ali nisam. Ili jesam? Ne, nisam.

To je ona nakon što se dočepala „montela“!

I što reći nakon toga? Današnji klinci, ma što klinci, i bebe nakon nekoliko mjeseci već mogu odrasle poučavati tajnama informatike. S tim se rađaju. Dok su neki od nas zidove jeli u nedostatku kalcija, drugi zemlju da nadohrane nedostatak vitamina i minerala…, ljutili smo se i upozoravali djecu na prljavštinu od koje se mogu razboljeti.

Nas su onda stariji i mudriji, akumuliravši životno iskustvo, tješili: „Svako dijete zna što mu nedostaje. Uzima samo potrebno i u potrebnoj dozi. Ne brinite previše i nepotrebno. Vjerujte u instinktivnu mudrost.“

Kako da se mi danas utješimo? Čini nam se da roditelji ni uz najbolju volju, ne mogu niti svojim primjerom niti igrom s djecom mnogo učiniti. Prvo, jer su i sami ovisnici tehnologije u naglašeno tehnologiziranom svijetu, a drugo, ili im je radno vrijeme prebukirano ili u potrazi za bilo kakvim poslom opet nemaju vremena za djecu.

Kad čuvam unuke sav trud koji ulažem ne pomaže. Inficirani su i talentirani za nove igrice na novim medijima, kao prsti naših političara za med. 

Tješi me za sada samo da najmlađoj „montel“ nije stalno pred očima. Kroz sobna vrata vidjela sam kako ga je odložila na krevet i uz glazbu plesala. Barem nešto.       



Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.