Ivo Mijo Andrić | Dijak i rakija

Čudne su i nepredvidive ljudske sudbine kad se život poigra s njihovim vlasnicima. Svaki čovjek, zapravo, nosi svoj usud u bitku koji mu je darovan rođenjem. Kako će ga i koliko pamet i sreća služiti, ponajprije i ponajviše, zavisi od njega samoga. Ne toliko od drugih, kako neki misle ili kažu. Drugi mogu biti samo dobar izgovor za osobne slabosti i promašaje koje činimo dok koračamo poznatim i nepoznatim stazama života.

Od kad znam za sebe trudio sam se da opravdam vlastito postojanje. Rano sam shvatio da se borba za boljitak može dobiti samo poštenim radom, ako čovjek hoće biti čovjekom. Shvatili su to i mnogi drugi, ali - ne baš svi. I ne baš svi na isti način kako, po narodu - Bog zapovijeda, a po zbilji - kako čista savjest i ljudski etos nalažu.

Svi mi, koji smo rođeni na selu i u malim siromašnim sredinama, morali smo mnogo više raditi i stvarati da bi dostigli startne pozicije onih, bolje stojećih. Naše seobe u gradove bile su robinzonske i tražile su odricanja od svega što su neki imali na tanjuru. Mi smo se morali dokazivati i stalno iznova potvrđivati, da bi sačuvali ono što smo s naporom stekli kao zalog za bolju budućnost. Kuće koje smo gradili vlastitim rukama i novcima od grla otetim, nicale su na periferijama i na zaraslim njivama. Stanovi koje smo kupovali nosili su pečate višedecenijskih hipoteka i mogla ih je na doboš poslati naša bolest ili trajna nemoć. Sve je, dakle, bilo podložno opasnostima koje prijete čovjeku u borbi za goli opstanak.

Ovako razmišljam, prisjećajući se minulih vremena i ljudi koje sam upoznao i s njima se družio u proteklih sedamdeset godina. Prisjećam se tako i starog znanca, kolege po peru i papiru, Vlade Dijaka. Neobične ljudske pojave i vedroga duha, koji je za života bio znan i poštovan po spisateljskim djelima i boemstvu kakvoga danas nema. Ili, ako ga i ima, ono se tek u promilima može uspoređivati s Vladinim.

Književnika i humoristu Vladu Dijaka upoznao sam početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća u prostorijama Radio-televizije Sarajeva, koje su se u to vrijeme nalazile u sarajevskoj ulici Danijela Ozme 7. Navraćao sam tamo kad sam donosio svoje pjesničke i druge radove urednicima Šukriji Pandži, Zoranu M. Jovanoviću i Slavku Šantiću. Dobrodušnom Panži uručivao sam pjesme koje su objavljivane u večernjim emisijama poezije, a Jovanoviću i Šantiću radio-dramske tekstove, od kojih je jedan otkupljen i izvede dok sam služio vojsku u Makedoniji. Uspješnu saradnju u to doba ostvarivao sam i u humorističkim emisijama u kojima je i Vlado, kao stalno zaposleni radijski novinar, objavljivao svoje humoreske, duhovite pjesme i druge humorističko-satirične priloge.

Kada bih završio razgovore sa urednicima, obavezno bih svratio u kafanu 'San' koja se nalazila preko puta RTS-a. Tu bih, ako nije na terenskom radnom zadatku, redovno susretao druga Dijaka. Javio bih mu se kao zemljaku, jer smo obadvojica rođeni na području Sjeveroistočne Bosne. On u Brezovom Polju kod Brčkog, 1925. godine, a ja u Čanićima kod Tuzle. Vlado bi mi otpozdravio ispotiha vedrim smiješkom, koga nije skidao s lica ni danju ni noću. Pitao bi me 'jesam li za jednu našu', jer je znao da rudarska djeca u koje i ja spadam, vole popiti ljutu rakiju šljivovicu i slična pića iznad '40 % vol'. Umjesto odgovora, kod konobara sam naručivao dvije duple ljute i pridruživao se Vladi za šankom ili stolom, ovisno od toga je li stajao ili sjedio. Izmijenjali bi poneku rečenicu između zdravica, tako što bi on pitao, a ja odgovarao na postavljena pitanja u stilu: „Jesi li s posla ili s fakulteta? Jesi li navraćao u redakciju, ili tek ideš?“ Odgovarao bih da sam i s posla i sa fakulteta jer sam iz treće smjene, koju bih odradio kao tehničar u TDP 'Bosanka' Blažuj, svakih desetak dana išao do fakulteta Političkih nauka, gdje sam vanredno studirao politologiju, da prijavim ispite ili pribavim određene knjige za njihovu pripremu. U tome mi je najveću pomoć pružao zemljak i prijatelj Mehmed Avdagić, rodom iz Potočara kod Srebrenice, koji je bio redovni student i lakše je pronalazio knjige za pripremu ispita. Pomagali su mi i drugi, ali Meša je bio prva adresa na koju sam se obraćao kad god mi je šta zatrebalo.

Vlado Dijak bio je vršnjak moga oca Mije i trudio se da mi prenese poneki savjet iz novinarskog i literarnog posla, kojima sam se tada bavio kao mladi žurnalist i pjesnik. Njegovo iskustvo bilo je dragocjeno, pošto je prošao put od lokalnog novinara u listu 'Glas' iz Banjaluke gdje je, nakon završetka gimnaziju jedno vrijeme radio novinarske poslove, do prelaska na Radio Sarajevo. U Zagrebu je nakon svršene gimnazije upisao studij književnosti, ali je isti napustio, nakon što je nepravedno poslan na Goli Otok zbog banalnog razloga vezanog uz Rezoluciju Informbiroa iz 1948. godine. Naime, kad su pripadnici OZNE ušli u kancelariju u kojoj je radio i pitali ga „Gdje je slika“? - bivši partizan Dijak je odgovorio ironičnim kontra-pitanjem: „Čija?“. Ta nesretno i nespretno izgovorena upitna riječ “Čija“? bila je za priglupe policajce duha krimen zbog koga se završavalo na Golom Otoku. Dileme oko Titove i Staljinove slike u to gluho doba državnog socijalizma nije moglo biti, pa su autori takvih i sličnih kontra-pitanja obavezno upućivani na prevaspitavanje, tj. prepoznavanje slike maršala u svako doba dana i noći. To ga je teško životno iskustvo i duboko razočarenje, kao mladog čovjeka koji je u partizane otišao sa 17 godina, još više zbližilo s rakijom, pa je tako nastao njegov poznati rimovani slogan: „Pozdravlja vas Dijak Vlado, što rakiju pije rado“. Taj stihovani životni moto često je izgovarao znanima i neznanima, ili ga je ispisivao na dopisnicama koje je slao prijateljima i poznanicima.

Osim radijskih i kafanskih prostorija Vladu sam ponekad susretao i u holu Privredne banke Sarajevu u koju smo zalazili da bi podigli honorare za objavljene novinske i književne radove. Zanimljivo je bilo u istom redu do šaltera vidjeti književnike: Nedžada Ibrišimovića, Duška Trifunovića, Marka Vešovića, Admirala Mahića i druge, te muzičare: Gorana Bregovića, Željka Bebeka, Kemala Montena, Davorina Popovića, Seida Memića Vajtu, Jadranku Stojaković. Takvo birano društvo teško se moglo pronaći na istom mjestu, osim pred šalterima banke u kojoj su imali otvorene račune i štedne knjižice. Ni kafana, ni stadion, ni sportska dvorana nije ih mogla okupiti pod isti krov, kako je to mogla jedna obična banka. Tako je i danas, premda je od toga vremena proteklo pola stoljeća.

Ime Vlade Dijaka postalo je još poznatije sredinom sedamdesetih godina, kada je frontmen grupe 'Bijelo Dugme' Goran Bregović napisao muziku na tekst njegove pjesme 'Selma' koju je maestralno pjevao Željko Bebek. Slično se ponovilo i nakon snimljene pjesme 'Stanica Podlugovi' koju je uglazbio Kornelije Kovač, a nezaboravno pjevao Zdravko Čolić. Tek tada je mlada, a i nešto starija generacija čula za ime Vlade Dijaka i tad su se iz 'naftalina' i sa polica knjižara i knjižnica izvlačila njegova literarna djela.

Kad je postao medijska tekstopisna zvijezda, javnost je saznala da je Dijak ranije napisao i objavio zbirke pjesama: 'Pionirske pjesme', 'Ljubičasti kišobran' i 'Ambasador boema' te romane: 'Topovi i slavuji', 'Crni konji' i 'Kafana San'. Objavio je Vlado i zbirku humoreski pod naslovom 'Pijane jelke' u koju je uvrstio svoje najbolje humorističke radove. Nekako u isto vrijeme, zahvaljujući Zlatku Prlendi, uredniku i voditelju popularne radijske emisije 'Selo veselo' i ja sam pripremao priloge za 'Humoristički hambar' te poetske reklame za beogradsku modnu kuću 'Kluz' koja je sponzorirala tu emisiju. U tom poslu, Vlado mi je bio uzor i, moglo bi se reći mentor, jer je bio među prvim piscima u BiH koji su pisali humoristično-satiričnu poeziju. Mnogo godine kasnije odužit ću mu se zbirkom 'Smiješne pjesme' koju sam objavio u Zagrebu 2016. godine.

Za jednog druženja uz čašicu šljivovicina u kafani 'San', Vlado Dijak mi je, onako ispod stola, poklonio svoju omalenu zbirku pjesama 'Ljubičasti kišobran' koju je 1963. godine objavila sarajevska izdavačka kuća 'Veselin Masleša'. Urednik te zbirke bio je poznati pjesnik Izet Sarajlić. Tu zbirku i danas čuvam kao književni raritet vremena u kome sam još kao srednjoškolac započeo svoju pjesničku i spisateljsku karijeru.

Za potrebe ovog štiva o dobrom čovjeku i dragom drugu i prijatelju iz samoupravnog socijalističkog vremena, koga se s nostalgijom prisjećam, učinit ću kratak osvrt na tu simpatičnu poetsku zbirku u kojoj se nalazi 12 pjesama uredno složenih na tridesetak stranica. Taman toliko stranica koliko je prošlo godina od kad nas je Vlado Dijak u svojoj 63. napustio, sada već daleke 1988. Baš u vrijeme kad su zloguki proroci nereda i rata predkazivali raspad zemlje u kojoj je živio i koju je neizmjerno volio. Volio je tu zemlju puno više nego što je ona voljela njega. I ne samo njega, već i mnoge druge pisce i umjetnike sličnih sudbina i tugaljivih životnih priča.

Uvodni moto zbirke 'Ljubičasti kišobran' sažet je u jednoj rimovanoj strofi u kojoj pjesnik stihopisno kaže:

Zelenim smo tramvajem došli/ do takozvane Kafane San.

Imala si štiklice bijele/ i ljubičasti kišobran.

Potom slijede dva ciklusa pjesama pod naslovima: 'Iz partizanske lirike' i 'Glavno da me Nina voli'.

Prvi ciklus sastoji se od pjesama koje se bave ratnom tematikom. Njih je Vlado zapisivao po sjećanjima na ratne događaje u kojima je sudjelovao od Kozare pa diljem Bosne i Hercegovine. Svaka pjesma nosi pečat stradanja ljudi, ali i životinja koje su im vjerno služile u borbi protiv fašista i domaćih izdajnika. Tako se u pjesmi bez naslova, Dijak prisjeća grobova poginulih drugova koji su ostali razasuti po brdima i dolinama kojima je partizanska vojska prolazila, povlačeći se pred tehnički daleko nadmoćnijim neprijateljem.

Tu i tamo nađem humku/ visoka je sakri trava:

Tri kuršuma u plućima/ tu komesar Milan spava.

Jednako kao i ljudi u ratu su ubijani i njihovi glavni pomagači i nositelji opreme i teškog naoružanja. U znak zahvalnosti Dijak i njima posvećuje pjesmu pod naslovom Zašto su ubili bijelog konja, koja započinje stihovima:

Vjerno je služio kao drug/ Bijeli – tako se i zvaše

On je kazane i generale/ prenosio naše.

Ali, pjesnik ne bi bio pjesnikom kad bi vidio samo svoju stranu. Na bojištima podjednako ginu i protivnici, koji su često gurnuti u rat bez svoje volje. U ofanzivi na Kozari mladi partizan Vlado prvi put je na mjesečini vidio mrtvoga Nijemca. Kraj njega su bile razbacane fotografije, a na jednoj koverti pisalo je: Hans Miler. O tom pokojnom Mileru zapisao je epitafne stihove:

Za Hansa Milera nema više rata./ Neće on nikud iz bosanskog blata.

Tu ispod naših šumovitih brda/ Hans Miler više uopšte ne mrda.

SS divizija ode i bez Hansa/ on osta tu ko ratna bilanca.

Ljubičasti kišobran ne bi bio ljubičast kad u njemu, osim tužnih ratnih, ne bi bila i poneka vedra pjesma. Tako se u pjesmi Tuga, koja je asocijacija na Šopenovu muzičku varijantu na istu temu, Dijak prisjeća jedne dokone gospođe, inače doktorove žene koja ga u jednom veselom društvu ogovara riječima:

„Dijak Vlado, ah koješta/ taj vam uvijek problem stvara!

A šta radi?/ Piše štošta. Doživjeće katastrofu.

Neku noć je, vele, sklepo/ sedamdeset jednu strofu.“

U drugom ciklusu prevladavaju pjesme ljubavnog sadržaja, koje autor posvećuje svojim prvim ljubavima. Banjalučke gimnazijske i rane novinarske godine vežu se uz djevojku Ninu s kojom je provodio ugodne trenutke, družeći se kroz duge šetnje gradskim ulicama i igrajući karte u kući njezine majke i bake. Na tim druženjima uz karte nastala je pjesma Makovska sedmica u kojoj Dijak na duhovit način opisuje kartašku igru žandara u kojoj su, na jednoj strani Nina i njezina majka, a na drugoj on i baka. I dok se baka bori za pobjedu, pjesnika više od karata zanima Nina.

Baka kašlje astmatično,/ vidim baca karo sedam,

Jednim okom gledam karte,/ drugim okom Ninu gledam…

Jer za baku pobijediti/ pitanje je časti, slave,

Više drži do tri keca/ nego do tri ljudske glave.

Ono što daje posebnu draž ovoj zbirci jest činjenica da je u njoj objavljena naprijed spomenuta pjesma Selma. Ta pjesma u prvoj verziji ima samo dvije strofe od po četiri stiha koje prepisujem od riječi do riječi:

Ona putuje na fakultet, / ja kofer nosim molim,

Težak je, al' pošto njen je lično,/ ja i taj kofer volim...

Htjedoh joj reći nešto veliko,/ nježno, što izaziva pozor,

A rekoh samo: „Zdravo, Selma,/ ne naginji se kroz prozor!“

Posljednji stih „Ne naginji se kroz prozor“ i poetično ime Selma, vjerovatno su inspirirale maestra Bregovića da sklada jednu od ponajboljih ljubavnih pjesama na našim prostorima. Time je u svakom pogledu uljepšao humorno vedar i sumorno tužan pjesnikov život koga je rakija uveseljavala, a teški mamurluk unazađivao.

Dvije posljednje pjesme u ovom ciklusu zaslužuju posebnu pažnju. Prava, pod naslovom Banja Luka, zorno svjedoči o ljepotama Banjaluke i njezine okolice koju pjesnik uspoređuje sa državom Danskom:

U pravoj liniji usječena/ stoji aleja Bojićahanska,

Svuda parkovi, drvoredi/ i varoš zelena kao Danska.

Ali Vlado ne bi bio Dijak kad ne bi opisao i drugu stranu medalje. A ona oslikava poziciju pjesnika u tom lijepom gradu u ne baš poetičnom svjetlu.

Pjesnici prolaze kod nas loše./ Svaki magarac stojeć' na uglu

Viče im: „Ua!“, smije im se,/ i izrugava ih, što kažu, ruglu.

Zubari žive daleko bolje./ I agronome, dakako cijene.

Najgore, brate, prođe onaj/ ko u pjesničke vode skrene.

Još ako se gore spomenuti pjesnici bave društveno nepoželjnim, humorom i satirom na političke i druge aktuelne teme, tada ih očekuje Dijakova sudbina koju on stihostrofično opisuje ovim riječima:

Za mene, priznajem, što da krijem,/ sumorno će tad da bude.

Pa ja sam uvijek na strani onih,/ koje nazivaju – gradske lude!.

Naravno, takva društvena pozicija i umjetnička funkcija zaslužuje titulu koju je pjesnik, i ne samo on, dodijelio samome sebi u pjesmi Ambasador boema. To je, po mnogo čemu, ponajbolja Vladina pjesma po kojoj je kasnije naslovljena njegova cijela zbirka poezije. U toj pjesmi, može se slobodno reći, jednoj od najpoetičnijih boemskih himni napisanih na našim prostorima, Dijak na autoironičan i humoran način opisuje svoju posjetu predsjedniku republike. U vrijeme nastanka pjesme mogao je to biti samo pokojni Đuro Pucar Stari koji je, inače, bio poznat kao gostoljubiv čovjek. Svoj prvi susret sa političarem najvišeg ranga Dijak stihovima opisuje ovako:

Ja mogu da kažem da nisam snob/ niti sam to ikada bio,

Ali sam s Predsjednikom jedne republike/ sjedio i kafu pio.

I to sjedio dva puna sata,/ dok kod njega toliko puta

Visoko dostojanstveni ambasadori strani/ sjede po deset minuta.

Izvinite, o ambasadori,/ Predsjednik vremena nema,

Jedino sa mnom toliko sjedi,/ jer ja sam – ambasador boema.

Općepoznato je da predstavnici vlasti ne vole humoriste, a posebno satiričare i da su neki pripadnici te vrste književnog stvaralaštva, optuživani i osuđivani za navodne povrede njihove časti i ugleda. Danas se za tu vrstu verbalnog delikta ne ide u zatvor, ali se satiričari doživljavaju kao vlasto-državni izdajnici i ne daje se gotovo nikakva potpora njihovom radu i stvaralaštvu. Čak štoviše, raznim vrstama pritisaka na vlasnike medija, ukinute su novinske stranice i radio-televizijske emisije u kojima se ranije objavljivao humor i satira, tako da su autori prinuđeni ta djela objavljivati o vlastitom trošku i na vlastiti rizik.

U vrijeme samoupravnog socijalizma Vlado Dijak je pisao i objavljivao svoje radove na trošak države i naroda. Za plaću je radio u državnoj radio-televiziji, a knjige su mu objavljivala izdavačka poduzeća u društvenom vlasništvu. Danas će te teško pronaći knjigu humora i satire koja je objavljena uz potporu ministarstava kulture ili gradskih ureda za kulturu. Još će te teže pronaći u knjižnicama takve knjige, jer se one ne otkupljuju državnim novcem. Razvikane demokratske promjene donijele su takvu duhovnu obnovu da je osjećaju samo vjerske zajednice, a duhoviti stvaraoci vrlo malo ili, gotovo, nikako. Hoće li se to stanje u skorija vremena mijenjati, teško je reći a još teže napisati.

Zato se vrijedi vraćati djelima i autorima kakav je bio Vlado Dijak i slijediti njegov primjer i stvaralački životni put. Razumije se, uz manje doze rakije šljivovice i bez Golog Otoka, čiju je duhovnu pustoš u mladosti osjetio na vlastitoj koži i u vlastitoj duši.