srijeda, 11. kolovoza 2021.

Darko Dautović | Zaborav


Osvojila me perolako. S nekoliko riječi koje sam želio, trebao čuti. I dodirom ruke na ramenu. Možda i time što mi je dopustila da joj poljubim čelo, usne, vrat na prvom susretu.

Naravno da me saplela svojim talentima i vještinama. Glasom je pomicala tlo pod mojim nogama, a šutnju činila nepodnošljivo glasnom. Hod joj je u hladnim prosinačkim večerima postajao nagovještaj lelujava ljeta nad asfaltom. Osmijehom bi odijelila dan od noći, a smijehom razgonila demone. Pogledom me činila lijepim. Prisutnošću prisjećala tko sam. Toliko jasno da tada više nisam znao jesam li zaljubljen u nju ili u onog u koga me vraćala.

Govorila je da mi pripada jer nije za mene, da me voli jer me mrzi i prezire, tražila da ostanem i nestanem i prestanem, obećavala, odgađala, lagala i klela se da ćemo biti nerazdvojni, nikad i zauvijek neprijatelji i neznanci. Gledao sam je kako sjaji od darovanog nakita, riječi, glazbe, crteža i odlazi svojim ljubavnicima, supruzima, prijateljima, obožavateljima, kako rađa i odgaja djecu... Nasmiješen. Znajući da će se vratiti čim zatvorim oči. I jer nisam bio u stanju ne voditi ljubav s njom čak i budan, stotinama tisuća kilometara udaljen od nje.

I zbog ultimativnog, savršenog crescenda umijeća da mi nedostaje.

Nedostajala mi je iz kaprica, iz inata, kad god je mogla, poželjela; divlje samoživa, nasumice birajući mjesta, doba dana, noći, godine, društva, države, prilike... Nedostajala bi mi na blagajni trgovine, iznenada, između dvije novčanice. U trećem zalogaju sendviča na klupi uz rijeku. U pripitome izlasku iz taksija. Odmah nakon prvog okreta ključa u bravi.

Nedostajala je suvereno, rijetko patetično, beskrajno duhovito i jasno, a opet pogubno. Jer me s vremenom dovela do svog začetka, do ishodišta iz kojeg je stvorena.

Počeo sam primjećivati nešto što je trebalo biti moj odraz u zrcalu. To 'nešto' je za razliku od mene posijedilo prorijeđenu kosu, zapustilo bradu, opustilo nos i obraze, izbrazdalo lice i škiljilo kroz nabore oko očiju. Sažaljivom krivuljom usana me u prolazu pratilo magličastim pogledom preko naočala. Bezglasno tentalo da uzvratim.

Vrijedilo je zapisati...

Ima skoro slatke tuge u završnim rečenicama započetih priča kojima nije dopušteno da traju poviše tri točke. Izostanu poput istrgnute posljednje stranice, poput nestanka struje pred ekranom... Dogodi se pritom i nešto nalik olakšanju. Tek nalik.

Jer sve što započne teži usudu da traje. Ne teži li vječnosti, sâmo sebe izjeda. Do zaborava.
Poput ljubavi.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.