subota, 10. srpnja 2021.

Matija Brcković | 505 s crtom

             

Gledam tatu i gutam knedle. Ali njemu je puno gore, iako to ne želi pokazati. Uvijek mi se nastojao predstaviti kao snažan i nepokolebljiv čovjek. Takav je odnos imao i on sa svojim ocem. Rijetko bi mi rekao neku lijepu riječ koja bi mi ozarila lice, pokazao izravan znak podrške i pružio ponekad prijeko potreban zagrljaj. Ton mu je često bio oštar i glasan te me rijetko gledao u oči. Kao da se, premda i sam istesan djedovom teškom naravi, sramio što je naslijedio tu njegovu osobinu. Vidio sam ga samo jednom kako plače, bilo je to baš kad je djed umro. Tada se više nije bojao da će ga osuditi zbog trenutka slabosti.

            Imanje smo ispraznili još prije nekoliko dana. U prostorijama nije ostalo više ništa. Slučajno sam skrolajući naslovnicu na Facebooku vidio kako jedna obitelj prihvaća poklonjen namještaj. U početku sam bio skeptičan jer je oglas izdao čovjek iz Topuskog, mjesta udaljenog gotovo tri sata vožnje odavde. Ipak, kad sam se javio gospodinu odmah je odlučio prihvatiti ponudu. Nije čak previše ni propitkivao o kvaliteti namještaja.

            Njegova je kćerka igrajući se upaljačem zapalila zavjese. Stradao je čitav dnevni boravak i djelić kuhinje. Vatrogasci su pravovremeno reagirali i tako sačuvali ostatak kuće koja je uspjela ostati netaknuta usprkos vatrenoj stihiji. Rekao je da mu je to jedan od najtežih trenutaka u životu, ali ne zbog izgorjelih stvari, već što djeca djeluju puno tužnije nego mi kad uprskaju stvar. 

            Ispričao nam je to dok smo utovarali tatine i djedove uspomene. Utovar je trajao nešto duže jer smo željeli da sve uspije stati u maleni kamiončić kako čovjek ne bi morao dva puta dolaziti sa Korduna. Strojeve je tata prodao pohlepnim rođacima, gotovo džabe. Tek toliko da mu uspomene ne iščeznu u prikolicama ljudi koji nije poznavao. Tješio se da će posjetivši rodbinu moći pomalo i nadzirati svoje nekadašnje stvari.

            Učinilo mi se da ništa ni slučajno pa tako ni dolazak gospodina iz Topuskog. Pradjed se na ovo imanje doselio još poslije Velikog rata. Kažu da je došao pješice s magarcem, baš sa Korduna. Ima li išta ispravnije nego da sve ode tamo gdje je i počelo? Tamo gdje se i začela ideja o odlasku? Razne su mi se stvari motale po glavi dok sam posljednji puta koračao djedovinom. 

            Iako se tata preselio u grad nakon moga rođenja, dolazio bi i po nekoliko puta tjedno kako bi uspio održavati imanje. Često je svoje odlaske na selo pravdao poslovima koji su nužni za obavljanje. Redovito bi kosio travu, brao šljive, pekao rakiju, krčio šikaru koja se poput nemani sve više približavala kući. Vratio bi se sav pun dojmova, kao kad dijete dođe sa školskog izleta.

            U svim tim radnjama i sam sam imao prste. Katkad nevoljko, a ponekad entuzijastično i ponosno. Sve te godine držale su me priče koje je tata pričao o proteklim naraštajima. Kroz njih sam upoznao brojne živote i sudbine koje su koračale stazicama kojima sam i ja hodao. Tako sam počeo shvaćati da ljudi djelomično oblikuju vrijeme i prostor. Samim time i zavičaj u kome žive. 

            -Hoćemo li? – tata mi je pokazao na putić koji je vodio u drugi dio imanja. – Možemo, da. - Toj sam stranputici poznavao svaki pedalj, udubinu, nepravilnost. I on je na njoj izgradio svoja sjećanja. Bio mu je to najbliži put u neistraženi svijet, do toplog majčina zagrljaja, nerijetko i šibe kojom ga je otac kažnjavao. Majka ga gotovo nikad nije tukla, a i kada bi to radila, udarala bi ga i potiho mu se ispričavala za svaki uzdah, za svaku modricu i naneseni osjećaj boli.

            Šetali smo obojica pognuta pogleda. Kao da se sramimo, ne jedan drugoga, već izdaje koju smo izvršili. Često bi se u razgovoru među starijim ljudima spominjalo nepisano pravilo koje kaže da tri generacije stvaraju, a četvrta rasprodaje. U našem je slučaju bilo nešto drugačije. Tata je taj teret preuzeo na sebe i tako mene lišio scenarija koji se činio sve izglednijim.

            Stvari gotovo više i nije bilo. Tišina se uvukla u svaki kutak imanja. Sve mi se činilo nekako većim i ljepšim. Više nisam primjećivao dotrajali stupac na kukuruzani, napukli crijep na ambaru i razbijeno staklo na radionici. Počeo sam primjećivati stvari koje su mi do tad nekako uspjele promaknuti. Uočio sam tatino ime urezano u jedan od zidova na kući, crvenu potkovu što je visjela na čavlu u šupi i drveni stolčić koji se od mraka u garaži jedva dao raspoznati.

            Čovjek bi rekao da pražnjenje prostora suzbija pomisli na proživljeno, da ih uklanja i da one nestaju kao da ih nikada i nije bilo, ali upravo je obrnuto. S tavana je virio preplašeni dječak koji se skriva od očeve ruke, na stepeništu je sjedila baka i molila, glasni galop konja dopirao iz livade. Stojeći tako oči u oči sa svojim uspomenama, pregledavali smo imanje i pamtili što smo više mogli.

            -Vidiš onu trešnju? – Od strika Petra? – Da. Da. Kao djeca smo mu krali trešnje. Uvijek bi vikao na nas, tjerao nas, prijetio batinama i smrću. Pogledaj kako je rodna. Nikada nije mogao sve pobrati, i bilo je dosta za njegove potrebe i naša guštanja. Svejedno nije podnosio da ju itko dira. A pogledaj ju sada. Nema ju tko obrati.

            Sunce se uzdizalo visoko i dan je bivao sve ljepšim. Kao da likuje i pokazuje za što ćemo ostati zakinuti. Već mi je sve pomalo nedostajalo premda još nismo otišli. Kako smo ja i tata teško uspostavljali dijalog to bi nam imanje bilo izvor razgovora, spona koja veže dvije različitosti. Obojici je bilo jasno da će s djedovinom nestati i djelić nas, onaj koji smo voljeli i koji nam je bio potreban.

            Nisam bio previše razgovorljiv. Svaka bi me riječ gurala bliže plaču stoga sam odgovarao gestama. S druge strane, ne znam što bi otac poduzeo da vidi svog devetnaestogodišnjeg sina kako jeca, ali odgovaralo mi je da on govori. Posljednji me put učio svijetu koji će uskoro nestati.

            -Vidiš onaj kutak tamo? – kimnuo sam. - Pokazivao je prema jednoj od šupa u kojoj su bili smješteni poljoprivredni strojevi. - Tamo smo se ja i tvoj stric sakrivali i jeli. Sjećam se.. kad bi došla teta iz Amerike donijela bi punu vrećicu bombona i čokoladica. To bi dala ili meni ili njemu. Naravno.. otac bi nas prostrijelio pogledom dajući nam do znanja da ih ne smijemo niti pipnuti. Barem ne dok je teta kod nas. Ona je ostajala i po mjesec dana, a nama je bilo teško čekati. Tako bi sakrili par čokoladica jer bi mama tek navečer pregledala što je teta donijela i ne bi primijetila da smo išta dirali. Nije ni znala koliko je toga zapravo. Zatim bi to brzo pojeli i rukama zakopali omote u zemlju. Danima nismo mogli oribati prljavštinu ispod noktiju. To su najslađe batine koje sam u životu dobio.

            Polako smo se vraćali prema kući istim putem kojim smo i došli. – Kako si ono rekao da se točno prezivaju? . – upitao sam bezuspješno skrivajući znatiželju – Gruger. – odgovorio je. – Aha, aha. – Ponovno sam se zavukao u vlastite misli i iščekivao njihov dolazak.

            Imanje je kupila neka njemačka obitelj koja se željela okušati u poljoprivredi. Kako je ovdašnjim seljanima takva vijest postala dnevna zanimacija, uskoro su počele kružiti razne priče o budućnosti našeg imanja. Neki su govorili da će sve biti potpuno srušeno i modernizirano te da neće biti ni naznaka onoga što je nekad bilo. Pojedinci su se kleli da će novi vlasnici izvršiti restauraciju te da će na posjedu niknuti velika ladanjska kuća. Iako je tata znao da su to sve neistine, smetalo ga je što tako bezobzirno upravljaju riječima, ne nudeći ni smisao ni poštovanje onomu što govore. Zapravo nije volio da se trguje njegovim osjećajima.

            Na zvuk automobila koji se pojavio u dvorištu tata se trznuo kao da je tek tada do njega prodrla spoznaja o napuštanju svega onoga što je udisao pola života. Gospodin i gospođa koji su došli djelovali su veoma službeno. – Transakcija dobro pošla? – Je, je. Odgovorio je tata. – Oh. Gut, gut. – Gospodin Gruger mi se činio nestrpljivim. Pohlepno je pogledavao svaki djelić imanja. Već je tada na glas govorio ženi što će i kako prenamijeniti. Tata je spetljao još nekoliko rečenica kako ne bi morao slušati ono što će drugi uskoro moći vidjeti i predao ključeve Grugerima. 

            – I što ćete sada? -upitala je gospođa. Više iz pristojnosti nego iz stvarne znatiželje. – Ništa. Ja i žena imamo stan u gradu, a mali ide u Irsku. – Aha. Schȍn. – Bili smo tamo, prekrasno je. Svidjet će ti se sigurno. Sve je puno zelenila. Je li tako schatzi? – Da, da. – odgovorio je osvrćući se.

                                                                        *

            -Što čekaš? Vozi! – još sam jednom u nevjerici pogledao prema kući koja je polako postajala tek natruha nečega što sam davno volio. Čim smo krenuli nisam više mogao suspregnuti suze. I sam na iskušenju tata se pravio kao da ih ne vidi. – Čekaj!Stani ovdje! – zaustavio sam automobil na putiću koji je vodio s imanja. Mislio sam da me pustio da se smirim, ali sam shvatio da sam se prevario čim je izjurio iz auta. Vratio se za nekoliko minuta sav zajapuren i znojan. Polako je ulazio držeći rukom uvijenu majicu i sjedao, podmuklo se smijuljeći. – Što je to? –upitah. - Perine trešnje. Znaš kako kažu.. Bolje da umre selo nego običaji! Hajde, vozi! 



Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.