hodam rivom u otužno listopadsko jutro
još snene kuće jedva čujno dišu
grad kao da bježi od života
more se pritajilo, priželjkuje kišu
da uspjeni moćnu modrinu
kako samo ono zna
ptice uznemireno uokolo lete
krikom paraju utihnulo nebo što
zabljesnut će munjom, gromom zaurlat'
pogledom ih pratim zavidna im na krilima
na dvama konačištima, sjevernom i južnom
jednom ljetnom i drugom ljetnom
poželim imati slobodu ptice selice
a, opet, da sam krilata
tko zna bih li smjelost za let imala
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.