srijeda, 7. srpnja 2021.

Josipa Marenić | Beztobost je međugeneracijska, svatko se može pronaći u tom iskustvu

 

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Poetski naslov nove zbirke poezije Josipe Marenić „Pjesme koje ti pripadaju“ u kontekstu pjesme iz koje je izdvojen nije romantičan kao što izgleda na prvi pogled – Znam samo da uvijek stanemo, čak i kad proliješ pivo po pjesmama koje ti pripadaju. Jer Josipa Marenić piše poeziju trenutcima koji su ostavili bolan trag, ali ipak trag. Njezini stihovi čuvaju trenutke čiji je potencijal bio veći od ostvarenog, stoga su pomalo nujni zbog žala za propuštenim prilikama, ali često sadrže i dozu ironije i filozofsko mirenje sa stvarnošću koja unatoč izostanku klimaksa daruje obilje osjećaja i nadahnuća. U zbirci „Pjesme koje ti pripadaju“ opisi ljubavne čežnje dodiruju granicu erotike, iako je ne prelaze - Želim te usprkos tomu što nas proganjaju slični vragovi u koje vjerujemo ili ne vjerujemo. Potiskivanje umjesto ostvarivanja velika je tema i osobina našeg vremena i mentaliteta, stoga pjesme Josipe Marenić vrlo lako komuniciraju s publikom. Primijetila je to i Monika Herceg u svom pogovoru, u kojem navodi: „Čitajući Josipu naići ćemo na toliko stihova za koje ćemo pomisliti da su naše vlastite misli i osjetiti da smo osjećali isto, da se jednako u nama pomicao naš unutarnji kompas kada je detektirao vlastiti svijet.“ 

Naslovnicu zbirke, vedar vatromet raznobojnih balončića na ozbiljnoj crnoj podlozi dizajnirao je Žarko Jovanovski, koji je na promociji Josipine zbirke na Jutru poezije u neformalnom uvodnom govoru istaknuo najočitije osobine svoje prijateljice - Josipa previše drami i često nosi crno. Kao i Jovanovski, Jutro poezije podržava i cijeni nadarenost i produktivnost Josipe Marenić, što se pokazalo i na promociji njezine zbirke – Josipa je neumorno čitala svoje pjesme, da bi, nakon svega, jedna djevojka iz publike izrazila želju da osobno pročita još jednu pjesmu koja ju je posebno dirnula. 

S Josipom Marenić razgovaramo o njezinoj zbirci „Pjesme koje ti pripadaju“, koja je objavljena u biblioteci Jutro poezije te o uzorima, sudjelovanju na pjesničkim tribinama i osjećaju beztobosti kojim se bavi u svojoj zbirci. 

U svojim pjesmama opisujete intimni svijet kroz priče, situacije, scene i osjećaje vrlo zorno i uvjerljivo i time podsjećate na teme i poetski izraz velikih pjesnika kao što su Vesna Parun i Dragutin Tadijanović. Tko su vaši pjesnički uzori? 

Postavili ste prividno jednostavno, ali zahtjevno pitanje. Instinktivno želim reći kako nemam uzora, kako radije tragam za svojim svijetom i pokušajem da ga verbalno izrazim, ali prije svega sam čitatelj i istraživač među koricama knjiga. Ne mogu precizirati uzor, ali o utjecajima što svjesnim što nesvjesnima bih mogla dugo govoriti. Rano sam se susrela s klasicima poezije naše književnosti, zahvaljujući majci, koja mi je i prerano gurala neke knjige pod ruku. Osobno najveći zaokret kao čitatelju mi je značilo upoznavanje s američkom poezijom i načinom na koji tretiraju sam tekst, neposredno i narativno, nalazeći obilje u svakodnevnici. Izdvajam Carvera, iako ljudi često zapnu za njegove priče o čijoj vrijednosti nema dvojbe, meni on znači mnogo više kao pjesnik. Tu je i nešto skroz drugačije, Pessoa, njegova nježnost i igra i brutalnost. Jako puno ljudi, mojih kolega i kolegica danas uspješno piše i eksperimentira s jezikom i to je zanimljivo pratiti. Ne čitam samo poeziju, čitam i jako mnogo proze, pa puštam da se to sve negdje kuha i spaja…

Već u naslovu pojavljuje se drugo lice kojem se obraćate u pjesmama, kao nekome pored koga želite hodati, nekome tko razumije ili jako dobro zna, da biste u predzadnjoj pjesmi opisali osjećaj sensizlik, nedostajanje jedne konkretne osobe, beztobost. Prethode li osjećaju beztobosti ljubavne priče? Gdje su pjesme o sretnim ljubavima?

To bih i ja voljela doživjeti, da napišem pjesme o sretnoj ljubavi! Jednom davno pokojni Robert Roklicer mi je rekao što si nesretniji u životu, parafraziram, to bolje za poeziju. Kada pišeš prozu, potrebna ti je hladna glava i ogromna količina staloženosti, ali što se poezije tiče, dosad su mi najbolje pjesme nastajale uslijed nekih emotivnih ili egzistencijalno teških situacija. Privatno mogu težiti sreći, ravnoteži i unutarnjem miru u životu, ali pisanje u svojoj suštini kao da zahtjeva dramu, antipodove, uzburkane načine kroz koje se može filtrirati ono što je vrijedno naše pažnje kao pripadnicima ljudske vrste. 

I na promociji se pokazalo da čitatelji vrlo lako pronalaze poveznicu s vašim pjesmama, a Monika Herceg u pogovoru ističe kako je „emotivna spona između nas i pjesnikinje jedna od najbitnijih odlika ove poezije“. Je li sensizlik generacijski osjećaj? 

Trenutak kada shvatiš da se ljudi, publika, čitatelji mogu poistovjetiti s onime o čemu si pisao ili da pronađu nešto za sebe ili se mogu povezati s tvojim tekstom je neobično važan meni kao autoru. Pisanje mi nema smisla ako ne uspostavim komunikaciju i ne doprem do onog drugog. Mislim kako na neki način svako tko se bavi bilo kojim aspektom kreativnosti i umjetnosti tome teži. Doista je bio predivan osjećaj na promociji i stvorila se neka posebna energija, na kojoj sam zahvalna.

Sensizlik je namjerno izabran pojam, vezan uz poeziju koja se nalazi u zbirci i na neki način pripada nekom kao i pjesma pod istoimenim nazivom. Interpretacija je zanimljiva spona. Ljubav je univerzalna i ne poznaje vrijeme i generacije, tako da može se reći kako jesensizlik i međugeneracijski, jer se svatko može pronaći u tom iskustvu.

Žarko Jovanovski na promociji je na svoj osebujan način izrazio divljenje vašoj poeziji, a potpisuje i ozbiljno vedri dizajn knjige. Kako je došlo do suradnje s Jovanovskim? Jutro poezije pamti kako ste Jovanovskoga prije dvije-tri godine porazili u pjesničkom dvoboju, iako je on tada bio favorit. Kako ste se pomirili nakon dvoboja? 

Žarka Jovanovskog sam prvi put opazila na nastupu slam poezije, poslije mi je gostovao na tribini koju sam vodila za Centar za kreativno pisanje i imao je moju pažnju od početka. Prijateljstvo se postupno razvijalo zahvaljujući susretima na Jutru. On se meni možda divi na pisanju poezije, ja se njemu divim na pisanju proze. Podržavamo se kao prijatelji i umjetnici, još mi je svježa slika u glavi kako smo skupa vikali na telefon i koliko sam bila sretna zbog njega kada je osvojio VBZ ovu nagradu za roman. Iskreno, ne znam kome bi drugom radije povjerila izradu naslovnice za zbirku. Imao je potpunu slobodu napraviti što želi s dizajnom koricama i pogodio je isprve. Što se tiče našeg sučeljavanja na Jutru, to je bilo davno i sada kada se toga sjetim, opet me obuzme smijeh, jer smo oboje došli na tu ideju zbog same tribine, da malo živne i rekli smo tada Robiju kako bi zajedno u dvoboj. Žarko je za razliku od mene iskusni performer, sjećam se da sam išla kući ponavljajući si kako nisam normalna i u što sam se to uvalila, a meni ni danas nije jasno kako i zašto sam pobijedila taj put. Općenito postoji neka konstanta u našem odnosu, jedan drugog „uvaljujemo“, imamo dobru razmjenu i tjeramo jedan drugog na rast. 

Sudjelujete u svim tribinama u kojima možete sudjelovati. Zašto javno čitanje poezije u doba korone i interneta? Što su mladi pjesnici donijeli na pjesničku scenu svojim javnim nastupima i tribinama? 

Prethodno sam spomenula komunikaciju s čitateljem i važnost neposrednog razumijevanja. Tribine su zahvalne za to. Također, samoj poeziji omogućavaju vidljivost i pristupačnost ne samo unutar ljudi koji vole umjetnost, nego uopće u društvu, a tko zna, možda privuče i nekog tko tek treba zavoljeti poeziju, to je izazov. 

„Znanstveni rad predugoga imena“, koji navodite u biografijii je „Teologija hrvatskih marijanskih ikona na izabranim primjerima“ iz 2013. godine. Zašto ste između poezije i znanosti, barem privremeno, izabrali poeziju? Kako je poezija počela prevladavati i kada ste postali svjesni svog izbora? 

Završila sam studij teologije. Ne volim baš o tome puno govoriti. Postoji golemo razočaranje vezano uz struku i taj aspekt života, kao da je neki prošli život. Dobila sam širinu znanja. Također sam dobila i puno dilema na osobnoj razini. I promijenila sam mnoge stavove i uvjerenja.

Poezija nikada nije bila izbor, da je barem bila izbor! Bilo bi mi mnogo lakše u životu da ne pišem, zbog procesa pisanja koji nema radnog vremena, teške situacije u izdavaštvu i stvarno komplicirane situacije u kojoj pisci jako teško za razliku od drugih umjetnika mogu živjeti od svog rada… Prijeti mi da zvučim patetično, ali pisanje, poezija je prije poziv nego izbor. To je nešto što jednostavno radim i ne mogu si pomoći. Zbog poezije mnogo toga gubim, mnogo toga i dobivam, mijenjam se, puno toga učim i puno toga želim dati. 


Sensizlik*

Nevolja je uvijek u umu. 

Lako se ljušti kao kikiriki u ljusci.

Ostavljajući za sobom silan nered. 

Ja volim takav nered. 

Ja volim takav nered, poslije njega si zdravo žedan. 

Umorna sam od laveža raigranih pasa 

i cvileža ljuljački. 

Nekako sva drhtim na suncu, nedostaje mi tvoj smijeh,

onaj koji ti ostaje dugo i iskreno u očima. 

Nevolja je u umu

koji krivo razumije stvari i gricka srce.

Srce što je posađenu sjemenku 

Definiralo nužno kao stablo

Tolno te i te vrste, tog i tog naziva, iz te i te porodice.

Jutros me pogledao moj odraz i točno je znao 

što ga čeka u ponavljanju svakodnevnice. 

* Sensizlikprev. s turskog jezika – nedostajanje jedne konkretne osobe, beztobost


Eksperiment 

Ima nešto u šutnji drveća nakon kiše.

Intimnost postaje stvar bespuća.

Više ne primjećujem ljude oko sebe,

ali čujem njihovu buku i posljedice uvjeravanja.

Kompozicije su tako umjetna stvar. 

Kiša ponovo počinje padati i oslobađa pritisak. 

Svašta se može dogoditi ukoliko potpunog stranca 

pozoveš ispod svog kišobrana. 

Sada primjećujem ljude oko sebe.

Nitko mi nije dovoljno interesantan

da napravim mali eksperiment. 

Sigurna sam da bi ga ti shvatio.

Šutim i oponašam drveće, ali nije mi lakše. 

Hodati. Želim hodati uz tebe, pa makar šutjeli 

i razumjeli se u ritmu koraka.


Josipa Marenić: Pjesme koje ti pripadaju, Jutro poezije, 2021. 

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.