srijeda, 7. srpnja 2021.

Mima Juračak | Mogla bih u svakoj priči vikati na sav glas


Razgovor vodila Sanda Pocrnić Mlakar

Pripovijetke u zbirci
 Sitan život kojom je Mima Juračak osvojila nagradu Prozak za 2020. godinu, bave se obiteljskim krugom, neposrednim iskustvom i najbližom okolicom. Njihovo je mjesto radnje u malim mjestima u kojima trenutci svakodnevnice postaju uspomene iz nedohvatljivih, iracionalnih razloga. U svojim pričama Mima Juračak nastoji zaustaviti takve, naizgled nebitne trenutke i osvijetliti njihove posljedice pa se povremeno otiskuje u područje imaginarnog istražujući značenja osjećaja koji se pojavljuju,

Vašim pričama zajednička je osebujna poetika i šarolikost izraza jer su neke priče u muškom, neke u ženskom rodu, u prvom ili u trećem licu. Zašto različite priče traže promjenu perspektive pripovjedača? Koji je vaš glas autentičan? Je li autentičnost važna za priču ili je važniji dojam i uvjerljivost pripovijedanja?

Gotovo sve priče iz rukopisa koji sam ove godine slala na natječaj pisane su u prvom licu, u ženskom rodu. Postoji i rukopis iz 2016. godine, u kojem su lica i rodovi malo šarolikiji, a iz kojega ćemo možda preuzeti poneku priču. Više je koncepata o kojima razmišljam, pa ćemo vidjeti kako će to naposljetku završiti. Pripovjedača biram spontano, nemam neki racionalni proces iza toga. Još testiram što mi najbolje odgovara. Ako mislite na autentičnost u smislu odnosa fikcije i stvarnoga života, to mi se čini nevažnim za kvalitetu, a i rasprava o tome je prošla. Ako mislite na autentičnost glasa autora u smislu nepromjenjivosti stila, mislim da se možda iskristalizira s godinama, no ja bih možda radije izabrala promjenu i uvijek neki novi rast.

Priča "U bazenu" sužava se u tunel pa proširuje u more na murakamijevski način, dok su ostale priče većinom u trodimenzionalnim okvirima. Što vas je inspiriralo na priču "U bazenu"? Je li ta priča znak otvaranja područja imaginarnog?

Priča "U bazenu" je neobična priča o odrastanju, krugu sazrijevanja. Zanimljivo mi je da u njoj pronalazite Murakamija, voljela sam ga na faksu. Sad mi je teže čitati ga, ali tad mi je bio važan. Inspiracija za tu priču potekla je iz događaja koji su protkani strahom, a junakinja ih kroz odrastanje nadilazi, stječe hrabrost, oslobađa se. Pomalo je halucinogena, no takvo je možda i odrastanje.

Zbog stvarnosti koja je u vašim pričama kritički prikazana kao neinspirativna, a i zbog pripovijetke kao što je "U bazenu", je li ispravan dojam da ste stiješnjeni stvarnošću? Zašto u traženju rješenja češće ne posežete za nadrealnim?

Mora ipak biti nešto inspirativno u toj stvarnosti, kad me već potiče na pisanje. Češće sam posezala za nadrealnim u svojim ranijim pričama, možda i previše. Tad sam se i više osjećala stiješnjenom stvarnošću, možda je to bio bijeg. Sad se više ne osjećam tako, ali treba odraditi balast koji je preostao od tog osjećaja. Mislim da ću to učiniti upravo kroz ovu zbirku, nakon čega ću možda prijeći na neke nove teme.

Društveni angažman također je na rubu vaših priča i povremeno ga dodirujete. Djed koji najavljuje rat, studentica čisti stanove s mamom, dani bez posla – sve su to motivi koji otvaraju mogućnost angažiranih tema. Jesu li naznake dovoljne? Zašto društveni angažman nije izrazitiji?

Zato što me uvijek strah da ne pretjeram jer mogla bih u svakoj priči vikati na sav glas. Biram biti negdje na rubu jer mislim da zbilja dobra priča treba razumjeti, a to ne može ako viče. Još uvijek tražim pravu mjeru i griješim u pronalaženju, ali i to je zanimljiv proces. Najbolje je kad je priča angažirana na potpuno neprimjetan način, ali to je teško postići.

U priči "Prodaje se" pišete o djedovu savjetu unuci da ode van. Vi ste ipak još u Sisku i namjeravate ostati. Čime se bavite u Sisku, osim pisanjem priča i osvajanjem nagrada na književnim natječajima? Kakve se perspektive otvaraju mladima u Sisku nakon potresa?

Za tu priču svi više-manje procijene da je to moj pravi djed i pitaju me o njemu. Iznenade se kad im kažem da je u potpunosti fiktivan, ali drago mi je da je priča uvjerljiva. U Sisku sam i volim biti tu. Radim kao knjižničarka u osnovnoj školi i volim taj posao. Uz to se pomalo bavim digitalnom ilustracijom, a u posljednje vrijeme me zainteresirao UI/UX dizajn, pa učim. Nadam se da će ovaj potres izdignuti naš grad na jednu novu razinu i da ćemo perspektive sami stvoriti. Sve je više zanimljivih ljudi i stvari ovdje unatoč potresu, tako da mi se čini da će Sisak ostati grad poželjan za život onim ljudima kojima ne odgovaraju brzina i stil velegrada.

Mima Juračak (Sisak, 1986.) bavi se pisanjem, ilustracijom i pomalo dizajnom. Kratke priče objavljene su joj u zbornicima natječaja Lapis Histriae i različitim časopisima i portalima. Dobitnica je nagrada „Vranac“, „Ulaznica“, „Metafora“ i "Stjepko Težak" za kratku priču. Diplomirala filozofiju i knjižničarstvo, radi kao knjižničarka.

Prva objava. Booksa.hr

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.