Branko Filipović | Nada

To znate... što rat donosi: strah, boli, patnju, stradanje, neizvjesnost...

I mnogobrojne prognane, izbjegle i raseljene.

'Oni' su tu kao s nama. Susrećemo ih, pozdravljamo se, pričamo... Ali često, 'oni' su daleko... u starom kraju, mjestu rođenja, odrastanja i svega što su ostavili za sobom.

Neki se i vraćaju. Već su tamo. Ili bi to željeli...

I 'to je' Naš današnji Svijet.

Da li to znamo i vidimo?

Gledajući 'sve ono' što se događa u Palestini, slutim...

Počinjem se sjećati 'onoga' što se dešavalo u Varšavskom getu.

Jednog dana će me starica Majka

izvesti na polje i reći:

Dijete, sve ovo što vidiš je ponovo naše.

I zagađene rijeke i bolesne šume ...

I životinje što za ljudima lutaju bespućem

I zamukle ptice pjevice što ponovo pjevaju.

Gledaj, slušaj ... i raduj se:

sve to više nije 'osvojeno pa posvojeno',

sve je to 'opet naše'!

Ili će uskoro biti...

Otvaraju oči pospana djeca

što iz tame niču i svom kraju kliču!

Gle, veselo poljima trče,

raduju se rosi, travi, cvijeću i drveću ...

I plaču od sreće:

to ponovo je njihova zemlja,

vraćena od suludih, grabežljivi ljudi

koji samo izgledaju k'o ljudi...

A vjerno ih prate 'oni'

koji' se časni ljudi klone.

Dijete, oni su tu kao neželjena bolest

koja prođe,

a iza nje ostaje sreća ozdravljenja

i nada budućih pokoljenja.

Zato, ipak, jednoga dana

na polje će me pozvati majka...

A ostalo – već znate.