Atonija Jolić | Mango

 
Od pet voćki, izabrao sam onu najzreliju. Nešto me tjeralo prema njoj. Mango sam prvi put probao na fakultetu, kad bih imao viška novca. Uzeo sam ga jedno ljeto, bilo je vruće i trebalo mi je nešto hladno i sočno. Vidio sam ga s druge strane trgovine. Oh, to je doista bila najbolja voćka koju sam ikad okusio. Ostao sam joj vjeran. Kupovao bih je s vremena na vrijeme, kad bih osjetio potrebu. Kad bi mu skočila cijena, zaobilazio sam ga. Napokon je došlo ljeto i snižene cijene. Mango me čekao. Bio je lipanj 1987. Ventilatori su lijeno kružili, a sparina je bila gotovo opipljiva. Prodavačice su bile mrzovoljne, a kupci raštrkani po odjelima. Dečko u bijelom odijelu na plave trokute je vrtio mango u rukama. Gurao sam prazna kolica. Vrtio sam se u krug a samo sam htio da taj mladić ode i da mogu na miru odabrati najzreliji mango. Vraćao sam se s odjela žitarica kad sam spazio da mladić sad promatra avokado. Preturao sam po košari, tražeći savršeni mango. 

„Oprostite, razumijete li se možda u avokada?“, upita mladić u bijelom odijelu na trokutiće. 

„Molim? Ne, ne bih rekao. Nikad ih nisam probao, tako da vam ne bih znao reći.“

„Mislio sam kupiti mango ali me avokado više privlači. Možda bih mogao riskirati i kupiti jedan.“

„Pokušajte.“

„Vi volite mango?“

„Obožavam. S njim ne možete pogriješiti.“

„Hvala,“ reče i ode. 

Okrenuo sam se za njim, držeći u ruci najsavršeniji mango. 

Za par dana, živa se popela na četrdeset. Ležao sam na kauču i razmišljao o smislu svega. Nakon nekog vremena, uhvatila me muka od ozbiljnosti života te sam odlučio otići u trgovinu kupiti mango. Na putu, sjetio sam se ispita koje još imam položiti. Studiram pravo na nagovor oca koji je također pravnik. Ima svoju kancelariju i nada se da ću ga ja naslijediti. Nisam mu rekao da mrzim pravo. Nakon smrti majke, nas dvojica smo ostali sami. Nisam ga htio iznevjeriti. Oblačio sam njegova odijela i pomagao drugima oko gradiva. Nisam smatrao da vodim loš život. Ispred tgovine, onaj mladić je sjedio i jeo avokado. Ovaj put je nosio narandžasto odijelo na točkice. 

„Oh, hej!“ Mahne rukom u mom smjeru. „Imao si pravo! Avokado je odličan. Hoćeš probati?“

„Ovaj, ne hvala. Došao sam po mango.“

„Nismo se upoznali. Ja sam Albert“, reče i pruži mi ruku. 

„Ruka ti je mokra. Nemoj je bris- „ u tom trenutku obriše ruku o odijelo. Prasnuli smo u smijeh. 

„Ja sam Leo.“

„Drago mi je, Leo. Možda se sretnemo još koji put.“ Baci košticu u smeće i ode zviždući. Dugo sam ostao stajati ispred trgovine.

Kad sa promatram taj događaj, sjećam se slutnje da ću još viđati tog mladića. Svidio mi se. 

Sutradan, u redu za kasu, prišao mi je. 

„Leo, nadam se da ti neće smetati ako se ubacim u red.“ Okrene se i skine šešir. Nagne se i reče starijoj gospođi: „Ispričajte me, molim, samo sam došao po avokado.“ Gospođa se zakikota. 

„Odakle ti toliko energije?“

„Od avokada“, namigne. 

„Baš si se navukao?“

„Kao i ti s mangom“, pokaže na moju vrećicu. „Hej, hoćeš na pivo kad platimo?“

Bio je to početak mog i Albertovog prijateljstva. Bio je moja sušta suprotnost: opušten, slatkorječiv i kontra svih pravila. Svirao je klavir po jazz barovima, mijenjao stanove svaki mjesec i pušio je dvije pakle cigara na dan. Dan danas kad vidim crveni York, sjetim se njega. Često smo odlazili po svoje voćke. U studenom, nakon mjeseci intezivnog druženja, sreli smo Thomasa. Ja sam bio na jednoj strani a Albert na drugoj, svaki provjeravajući zrelost manga i avokada. 

„Čovječe, daj probaj avokado. Neće te ubiti.“

„Ne, to je tvoja voćka. Ja sam se svojoj zavjetovao.“

Nasmije se. 

„Oprostite, znate li gdje stoje jagode?“ upita visok mladić bijele kose. 

„Sviđa mi se boja tvoje kose,“ reče Albert. 

„Jagode ne zrijaju u ovo doba godine“ odgovorim mu.

„Oh. Šteta. Baš sam ih se zaželio.“

„Probaj avokado!“

„Ne slušaj Alberta. On je opsjednut svojom voćkom.“

„A ti kao nisi?“ 

„Ja bih jagode.“

„Kako se zoveš?“ upita Albert. 

„Thomas.“

„No, Thomase, čini se da ćemo osnovati klub ljubitelja voćki. Samo, ti ćeš se morat strpjeti do proljeća, ali dotad možeš slušati Lea i mene kako opčinjeno pričamo o avokadu i mangu.“ Albert me upitno pogleda.

„Što se mene tiče, može.“

„Plaćaš pivu“, reče Albert i ubaci avokado u košaricu. 

Nakon Božića i zimskih praznika, našao sam se s Albertom i Thomasom. Pri završeku Albertovih svirki, opijali bi se i pjevali ode avokadu i mangu, dok bi Thomas sjedio na zidiću i plakao za jagodama. Jedne večeri, priđe nam zaštitar i upita zašto onaj mladić toliko reve da tjera goste. 

„Nije on kriv, jagoda nema. Čeka proljeće.“, Albert mu polupijano objasni.

„Kakve sad jagode?“

„Znate, mi imamo svoj klub ljubitelja voćki. Svatko ima svoju: ja avokado, Leo mango a nesretni Thomas jagode.“

„Razumijem vas. Ja stalno jedem jabuke. Njih ima u svim godišnjim dobima.“

„Želiš nam se pridružiti?“, upita Albert i sve nas predstavi. Tad je Paul ušao u naše živote.

Jednom tjedno bi se sastajali u birtiji kod mog fakulteta gdje bih ja cvilio nad pravom, Thomas nad jagodama, Albert bi oduševljeno iskazivao ljubav prema cijelom svijetu a Paul bi sve strpljivo slušao i jeo jabuke. Jedino Thomas nije imao stalni posao. Bio je građevinar a prezirao je cement. Shvaćao sam ga. Bio sam na drugoj godini kad sam ih sve upoznao. Družili smo se sve do kraja mog faksa kad sam se preselio natrag u rodni kraj. Otac je već ostario i bio bolestan. Preuzeo sam njegov ured i navečer, kad bi posao završio, sjećao se svojih studentskih dana koje sam proveo s njih četvoricom. S vremenom, izgubili smo kontakt. I mango sam prestao jesti. Već sam zašao u kasne  dvadesete, kad me jedno jutro probudio telefon.

„Četiri sata su, bolje bi bilo da je nešto ozbiljno!“

„Leo? Leo, ja sam, Paul.“

Naglo sam ustao. „Paul?“ 

„Ja sam. Albert je u teškoj nevolji. Predozirao se i svaki tren može umrijeti. Molim te, dođi!“

Upalio sam automobil i pošao u grad u kojem je sve počelo. Ali prije toga, u vrtu sam ubrao domaćih jagoda i jabuka i spremio ih u prijenosti frižider. Sa najviše police u kuhinji sam uzeo avokado kojeg sam kupovao jednom tjedno. 

Došao sam prije podne. Paul me čekao ispred bolnice. Zagrlili smo se. „Dođi“, reče, „Thomas nas čeka.“ 

Thomas je plakao kad me ugledao. „Gdje si brate, falio si mi.“ 

„I ti meni. Kako je Albert?“

„Već dva dana je u komi. Ne bih ni saznao što se dogodilo da me nije nazvala njegova sestra. Našla je naše brojeve u njegovom novčaniku. Pokušala je tebe dobiti ali se stalno javljala sekretarica.“

„Bio sam na poslovnom putu tri dana. Mislite da će biti dobro? Kako je uopće upao u taj pakao droge? Pa bar on je bio vesel i vedar.“

„Dok smo se družili, sumnjao sam da se drogira. Drugi čuvari su me upozoravali na njega i da pripazim da li dila drogu, ali nikad nisam vjerovao u to. Samo zato što je bio glazbenik i oblačio se kao klaun ne znači da je bio narkoman.“

„Jeste li se viđali nakon što sam ja otišao?“

„Rijetko, a zatim sve rjeđe. Nije to bilo to.“

„Donio sam vam nešto.“ Otvorim hladnjak i pružim im jabuke i jagode. 

„Sjetio si se.“, reče Thomas sa suzama u očima.

Nisam znao što da mu odgovorim. Uvečer, doktor je rekao da se oprostimo od Alberta. 

„Nema nade.“

Ušli smo. Stavio sam avokado na njegov ormarić. Plakali smo. U ponoć, 12. Lipnja 1992., zacičala je ravna linija. 

Nakon pogreba, spakirao sam se i otišao kući. Otac je nedugo nakon toga umro. Prodao sam kancelariju i rodnu kuću. Kupio sam kamp prikolicu i otišao na put s kojeg se nikad nisam vratio. S Thomasom i Paulom sam se čuo još par puta. Posjećivali su me narednih par godina dok Paul nije dobio rak. Na kraju smo ostali samo Thomas i ja. Još uvijek je plakao dok ne bi došlo proljeće. Ostao je živjeti sa mnom. Dobio je srčani u četrdesetoj godini. Doktori su rekli da je to zbog stresa. U zimu 1998., objesio sam se o gredu. Prije toga, na pod sam poredao četiri voćke: mango, avokado, jagodu i jabuku. Usnuo sam okus manga i bijelo odijelo na trokutiće.