Igor Petrić | Danas, jučer, ali ne i sutra

Ponekad se pitam

što radim kad ne radim ništa.

Kad samo sjedim i gledam,

onako bez veze.

Gledam li u prazno, u daljinu 

gledam li uopće?

Vrijeme kao da je stalo, 

kao da ne postoji ništa više

osim ove praznine

ove tuposti i dosade.

Sitna prašina nečujno lebdi na zrakama Sunca.

Sanjam li?

Ponekad pomislim 

ovo ovdje 

više nisam ja.

Ovo ovdje 

samo je ljuštura prazna,

naslagane kosti bez mesa.

Ponekad 

ni sam ne znam što mi je.

Možda ponedjeljak,

utorak, srijeda... ili jednostavno onaj dan kad 

ništa nije kako treba.