petak, 16. srpnja 2021.

Andrej Podobnik | Godišnjica


Konobarica se iznenadila. 


 „Nisam vas vidjela kad ste ušli.” Izvukla je iz pregače blokić i kemijsku. 


„Što želite?”


„Za sada samo jedno malo pivo, čekam nekog”, osmjehnuo se i pokazao prema ulazu.


„U redu”, nasmijala se i odlepršala.


Pogledao je oko sebe. Dva reda stolova odvojena zidom. Crveno-bijeli kockasti stolnjaci i prigušeni Narodni radio. I bez mirisa iz krušne peći koji je ispunio prostor znao je da je u pizzeriji. Činilo se poznato. Izvadio je mobitel. Nije bilo ničega. Uostalom, ne mora ga zvati. Ipak im je godišnjica i ona, kao i svake godine, bira mjesto susreta.


Prošle godine bio je riblji restoran kao i prije petnaest godina kada su se prvi put vidjeli, prije toga fastfood, isti onaj kamo su otišli nakon prve večernje pijanke...Gledao je kroz prozor i tražio ju među užurbanim svijetom. Izgubio je pojam o vremenu no sunce se dovoljno spustilo da ga zaslijepi i prizove k sadašnjosti. Možda bi bilo dobro da pogleda jelovnik. 


Listao je iste dvije stranice na raznim jezicima. Naprijed, nazad, provjeravao je njemački naziv za miješanu pizu,  engleski za calzone. Tko zna što bi ona jela, zapitao se. 


„Ispričavam se”, prekinula ga je konobarica, „ako biste mogli naručiti, neki ljudi čekaju a baš nemamo puno stolova. Znate, virus i to...”


Udario je rukom o stol: „Upravo sam razmišljao što joj naručiti a vi me tako bezobrazno prekidate!”


„Ali gospodine tu ste već....”


„Kakve veze ima koliko sam tu! Tu sam koliko moram biti!”, osjetio je osuđujuće poglede gostiju.


Stisnula je blokić i pobjegla.


Možda je bio previše grub, pomislio je gledajući prema konobarici koja je užurbano kuckala po mobitelu. Ustao je i ostavio novčanicu za pivo i manču. Mahnuo je konobarici koja nije znala bi li krenula naprijed ili nazad, pokazao ka stolu te izašao iz pizzerije.


Morila ga je misao da joj se nešto dogodilo. Pogledao je opet mobitel. 


Probijao se prema autobusnoj stranici kroz gomilu koja je netom završila s poslom. Policijski auto bio je parkiran pored autobusne postaje. Sigurno se dogodio neki incident. Tko zna hoće li zbog toga autobus uopće krenuti. Krenut će pješke. Ubrzao je korak. Večer je osvajala dan. 


Vidio je u daljini poznatu ogradu od lijevanog željeza ali i bolničko vozilo na drugoj strani ulice i potrčao.


„O bože”, promrmljao je i potrčao.


Stao je ispred željeznih vrata i praznog dvorišta. 


„OŠTAR PAS”, prijetilo je na ulazu.


„Ma kakav sad pas, nema ona psa....” , ohrabrio se i popeo se na zidić, prebacio nogu preko ograde. Nešto mračno oblikovalo se u stvorenje sa parom žutih očiju i podmuklim režanjem. 


„A vraga i pas!”, vratio je nogu. Ipak je nabavila neku beštiju. 


„Gospodine, mislim da ne bi smjeli ulaziti nepozvani u tuđa dvorišta”, reče netko iza njega.


„Ali ovo je hitan slučaj.”


„Vidite, nema nikoga kod kuće.” 


„Kako znate?”


„Pozvonite ako ne vjerujete.”


Možda je čovjek u plavom bio u pravu. Nije bilo auta u dvorištu niti se bilo kakva svjetlost probijala kroz škure. Nema smisla zvoniti. 


„Možda spava. Ne bih je želio probuditi.”


„Moguće. Dođite”, reče nepoznati, „možemo vas odvesti do grada.”


„Znate godišnjica nam je...”


„Evo,” otvorio je vrata vozila, „smjestite se, ova dva dečka radit će vam društvo dok ne stignemo.”


„Nije došla ali možda se kasnije javi...”, mahnuo je mobitelom.


„Naravno da će se javiti, dajte mi mobitel.”


Dao mu je mobitel i pognute glave ušao u vozilo.



„Svake godine isto”, uzdahne bolničar i sjedne na mjesto suvozača


„Da upalim rotacijska?”


„Nema potrebe, nije opasan.”


„Dobro da nije ušao u kuću”.


„Nema veze. Otkad se dogodila tragedija tu nitko ne živi.”


„A tko hrani psa?”


„Nema tamo nikakvog psa.”

 


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.