Ivo Mijo Andrić | Poet I.

Nije mi ni do onoga što imam, a još manje do onoga čega nemam.

Tu je rečenicu ponavljao pjesnik I. kad god bi ga znanci ili rijetki prijatelji pitali „ima li što novoga?“

Uvaljen u vlastite nevolje kako to može biti čovjek bez plaće i stalnog namještenja, homo poetus I. nije nalazio potrebnim objasniti šta se sve krije pod tom dubokom filozofijskom mišlju i bolnom životnom sentencom. Na sva moguća potpitanja odgovarao bi odmahivanjem desnom rukom na kojoj su stršili dugi izborani prsti. Ako bi se sudilo po njima, mogao bi se izvući pogrešan zaključak kako je vremešni poet, za minulih godina, radio sve i svašta. I kako se to sve i svašta urezivalo u njegovu kožu kako se urezuju poruke na kori gradskog kestena pod čijom je raskošnom krošnjom sjedio ili drijemao za toplih proljetnih dana i ljetnih pripeka.

Gospodin pjesnik I. nije imao nikoga bližnjeg u gradu osim tročlane obitelji koju je napustio u prvoj dekadi novoga stoljeća. Iz malog iznajmljenog stana iselio se gotovo bez riječi. Kako se iseljavaju ptice iz gnijezda prije nego se otisnu na jug. Za razliku od ptica selica, poet je ostao u gradu. Savio je novo gnijezdo u podrumskom vešeraju u kojem je ranije živio pokojni domar i kućepazitelj. U tom memljivom prostoru zatekao je zahrđali željezni krevet sa pohabanim dušekom iz koga su virili otkačeni čelični federi. U uglu, ispod omanjeg čvrsto zamandaljenog prozorčića, nalazio se zamašćeni stolić prekriven ulijepljenim novinama nepoznatog datuma. Do derutnih vrata bila je starinska vješalica na kojoj je visio do poda otegnuti džemper. Podsjećao je na zimski kaput, iako mu se po vanjštini ne bi mogla pripisati takva obilježja niti značenja.

Na desnom zidu prostorije, jedva metar od vrata bio je smješten neuredni lavabo. Iznad njega je stršila pocrnjela česma iz koje je, u tankom mlazu, tekla hladna voda. Gumica na česmi, koja je nekada zaustavljala otjecanje tečnosti, odavno se bila potrošila, ali stanaru nije padalo na pamet da ugradi novu i tako spriječi nepotrebno rasipanje vode. Režije ionako nije plaćao, a trošak vode podmirivali su vlasnici stanova koji, tko zna otkad, nisu ulazili u taj zajednički prostor. Neki su ga se gadili, a drugima je bilo svejedno u kakvom je stanju, jer tu godinama nisu navraćali.

Negdje oko sredine lijevog zida prostorije, nalazila se olinjala polica sa dva odjeljka. U jednom je poet I. držao knjige a u drugom, na vrat nanos, složeno donje rublje. Ispod tog rublja visio je, o klin okačen, dobro zaprljani ubrus. S lijeve strane ubrusa nalazila se plastična vrećica u kojoj se nazirao razlomljen obris komada kruha i nekoliko konzervi paštete i mesnih narezaka. Na donjem dijelu vrećice vidjele su se okrugle konture proklijalog bijelog i crvenog luka. Crvene su bile jasnije, a bijeli se osjećao po prodornom mirisu.

Poet I. nije bio od onih ljudi koji drugima pristaju na muke. Imao je svojih briga, pa je vrijeme uglavnom provodio u susjednom parku. Tu bi, još od jutra, zauzeo klupu pod raskošnom krošnjom kestena, rastvorio stare novine te marno bilježio neke, samo njemu znane misli u rokovnik ovijen skajem i napola izbrisanim natpisom neke propale prijeratne firme.

Kapitalizam je donio neočekivane promjene u njegov bliski okoliš te nešto posve neobjašnjivo u njegovu, na sve, preosjetljivu dušu. Rasturio je kolone radnika koje su nekada, u vrijeme jutarnje i popodnevne smjene ulazili i izlazili iz tvorničkog kruga. Dimnjaci se odavno nisu pušili, a lanac na kapiji poprimio je boju kakvu nitko ne želi. Pojedina stakla na prozorima bila su razbijena, što od neopreznih ptica, što od kamenja koga su u dokolici bacala nestašna djeca.

Tvornica je u svemu sličila na život pjesnika I. Nekad znana i dična, a danas, jadna i čemerna. Nikome potrebna i nizašto korisna. Ostavljena od ljudi i vremena do trenutka dok se sama ne uruši, ili dok joj glave ne dođu bageri novokomponiranih tajkuna, koji se gramzivo otimaju za svaki pedalj gradskoga zemljišta i prostora pod kapom nebeskom.

Poet I. došao je u domovinu svojih predaka iz susjedne, jugoistočne države. Doteturao se, bolje rečeno dovukao preko brda i planina, za ranije izbjeglom ženom i djecom pod kraj minulog međunacionalnog i malograđanskog rata. U putnoj torbi nije imao ništa osim poetskih rukopisa i pisama koje mu je žena slala putem Caritasa u grad pod opsadom mrskog domaćeg i stranog neprijatelja.

U glavi pjesnika I. nije bilo ničega osim želje da vidi svoje najdraže i najbliže. Nakon toga sve se moglo izbrisati iz memorije i ustupiti mjesto novom i nepoznatom. Tako su započinjali svi koji su silom neprilika odlazili iz zavičaja u nepoznate, ili manje poznate krajeve i krajobraze.

Uz naprijed izloženi sadržaj putne torbe, poet I. donio je u fascikli i niz dokaza o svojoj struci i radnom iskustvu. Bile su tu razne diplome i svjedočanstva. Do njih potvrde, uvjerenja o stažu i rješenja o poslovima koje je ranije obavljao. Jednom riječju, sve što čovjeku treba za dokazivanje u novoj sredini. Ako ga posluži sreća i milost ljudska i božja.

Neće proći ni puna godina koja je dovoljna da čovjeka uvjeri kako je sve što ima nedovoljno da stekne i ostvari ono što nema. U njegovom slučaju bio je to posao u struci i rangu kakvim ga papiri vide i pokazuju. Sve prijave i aplikacije koje je poet I. uputio na natječaje, a bilo ih je brat-bratu šezdesetak, završile su odbačajem ili šutnjom administracije. Odgovore koje su mu poslali marni činovnici državnih službi i gospodarskih tvrtki upućivali su na zaključak da za njega nema posla. Kako i zašto, to su pitanja koja bi trebalo uputiti na druga nadležna mjesta. Ova se priča tim stvarima ne može baviti pa ih, zbog naprijed rečenog, autor ostavlja po strani.

Suočen s tragikom osobnog života pojačanom nerazumijevanjem sredine i vlastite obitelji, poet I. se, malo pomalo, počeo odavati piću. Najprije su to bila sitna opijanja na kućnim sjedeljkama za posjeta znancima i ženinoj rodbini. Obično se započinjalo čašicom-dvije, da bi ta mjera brzo prerastala u praznu flašu, neovisno o snazi pića i njegovom voćnom porijeklu. Poet I. posebno se isticao u ispijanju žestica iznad četrdeset gradi. U tom je poslu bio temeljit i ubojit kako i priliči čovjeku šljivarskog podneblja.

U prvim mjesecima pijanki, žena je još nekako podnosila pjesničku želju za brisanjem tamnih nijansi ratne prošlosti. Imala je razumijevanja i za njegove neumjerene želje usmjerene na zadovoljavanje drugih tjelesnih i umnih potreba. Kao, recimo, za pjevanjem sevdalinki i buđenjem usnulih susjeda. Sve se to moglo opravdati frustracijama zarađenim u opsjednutom gradu i opasnostima kojima je bio izložen za vrijeme trajanja rata. Od tih pošasti mnogi su bivši ratnici već bili zaradili bolest zvanu 'peteespe', te na njezinoj osnovi ostvarili pristojne penzije i druge državne povlastice. Kao notorni pacifist, poet I. takvom se nečemu nije mogao nadati jer je, za cijelo vrijeme rata, bio u civilnoj zaštiti i podalje od puške i bombi. Od ispaljenih metaka i eksplodiranih mina, pak, nije. One su mu razorile sluh i raskolile dušu. Ali, to se nije brojalo u rok službe, niti su se na bazi toga ostvarivale bilo kakve povlastice. Čak ni one o uvozu polovnih auta iz Njemačke i drugih zapadnih zemalja. Jednom riječju, poet I. bio je pelcovan od svih mogućih dobitaka i probitaka koje je nudio rat i njegova prateća sluga: ratna sreća. Ostao je visjeti u zraku, kako vise i sve druge paučine raspete između neba i zemlje o nešto što nema oslonac niti valjano uporište.

Kako je vrijeme odmicalo, ženi je bivalo sve teže podnositi poetska pijanstva, pa je u neko doba počela pružati otpor. S početka tanak i obazriv, a s vremenom sve deblji i žešći. Opirala se odlascima u goste kod znanaca i rodbine. Prestala kupovati i unositi piće u kuću. Čak je vraćala pune boce onima koji su piće donosili na dar. Kao znak pažnje i kućnog odgoja. Znala je da će svaka ta flaša, ukoliko je ne vrati tamo odakle je došla, završiti prazna istoga dana ili večeri u košu za smeće. Stekla je to iskustvo već prvih mjeseci po muževljevom dolasku i nije joj se dalo izazivati sudbinu niti ulaziti u nove, znane joj rizike.

Poet I. isprva je prešućivao te ženske podvale. No, brzo se snašao i odvažio prigovoriti kako nije dobro, a ni pošteno, vraćati dar onome tko ga je od srca donio. I kako će on time steći imidž lošega domaćina. Podastirao je tu tvrdnju i drugim argumentima, ali je sve bilo uzaludno, jer žena nije popuštala čak ni poslije dužih i mučnih svađa.

A svađe su u malom mansardnom stanu postale sastavnim dijelom života. Ponavljale su se iz dana u dan u sve žešćem obliku. Iskru bi najčešće zapalila žena prigovorima na sve što joj je smetalo. A toga je bilo... ni broja mu se ne zna. Poet bi brzo planuo, stalno ponavljajući kako se u domu osjeća kao stvar koja svakome ukućanu zapinje za noge. Kao čir na nježnoj ljudskoj koži. Ili, kao krme u Teheranu. U svađu su se povremeno uključivala i djeca. Njima je bračni igrokaz u jednom činu bez kraja, najviše smetao. Prekidao ih je u učenju, gledanju televizije i čitanju ljubavnih i krimi romana. Povišeni glasovi remetili su koncentraciju i kidali misli o svemu lijepom što mladost daje, i što vrijeme nudi.

Disharmonija u kući svima donosi nespokoj i košmar. I sve tjera u misli koje vode razlazu. Ženu prema rastavi. Djecu prema ulici. A mušku glavu u bijeg bestraga.

Tako je poet I. u osvit srpanjskog dana donio odluku o odlasku. Kamo, nije znao? Kome, kad nikoga u gradu nije imao? Nitko ga, takvoga kakav je bio, nije mogao poželjeti. Niti u kuću primiti. Preostalo mu je lutanje od nemila do nedraga i seoba u nepoznato.

Prepušten vlastitoj patnji i nevolji, danima je tumarao gradskim četvrtima tražeći nekoga tko će mu pružiti ruku i šansu za novi početak. Danju je sakupljao plastične boce po kontejnerima te ih mijenjao za novac u većim trgovinama. Za dobivenu zaradu kupovao je štrucu crnoga kruha, glavicu crvenog luka i pokoju paštetu. Kad bi preteklo novca, kupio bi litru jeftinog 'rizlinga' ili 'plavca', a ponekad i bočicu 'vlahova'. Potom bi u parku pronašao slobodnu klupu te kao gazda na tuđem, započeo sirotinjsku gozbu koja bi znala potrajati satima, a nekad i do ponoći dok ne bi zaspao. Čakijom narezani kruh namazao bi paštetom, a onda bi ga natenane žvakao prorijeđenim zubima. Stara socijalna proteza toliko je bila oslabila da ju je držao umotanu u salvetu i čuvao samo za svečane prilike kad bi razgovarao s kime poznatim. Čim bi na razdaljini opazio znanca, vadio je protezu iz džepa i na brzinu je stavljao u usta, strogo pazeći da to znanac ne vidi.

Jedan od tih znanaca pomogao mu je u pronalaženju krova nad glavom. Smjestio ga je u podrum zgrade u čijoj je blizini stanovao, obećavši da pjesnikovu novu adresu neće otkriti ni svojima niti njegovima. Da mu ne remete mir, te da ga puste da se refena s vlastitim životom.

Od kada se uselio u novo podzemno skrovište, poet se više nije javljao ni ženi ni djeci. Niti bilo kome drugome. Ponovo je izbrisao dio prošlosti koji mu nije donio ničega osim trauma i bolnih sjećanja. Osamio se kao ptica na grani. Zaustavio vrijeme na mjestu koje mu je ponudilo ništavilo i beznađe.

U tom ništavilu živi i danas. Udružen u firmu beskućnika koji danonoćno preturaju otpad po kontejnerima i kantama za smeće, tražeći plastičnu ambalažu i bilo što drugo što nečemu vrijedi. Prepušten vremenu koje mu ne donosi ništa osim patnje.

Otkinut s obiteljskog stabla čijim je korijenom bio do početka zlosretnog rata.

A s čijeg je stabla otpao kao crvljiva jabuka, te završio u podrumu u kome trunu i metalne vodovodne cijevi.