petak, 11. lipnja 2021.

Ivo Mijo Andrić | Birokracijada


Sa državom je lako kada joj nešto plaćaš. Podmiriš račune i ideš za svojim poslom.

Ali, kada otežeš s plaćanjem ili se, ne daj bože žališ, e tad si u sivoj zoni.

U to sam se najbolje uvjerio kada sam morao platiti porez za kupljenu nekretninu.

Sa prodavačem sam dogovorio jednu cijenu, a u ugovor smo, po ustaljenom običaju, stavili drugu. Razumije se nižu, kako to i drugi rade.

No, kad su porezni procjenitelji uradili svoje, ispalo je da je porezna osnovica znatno viša i od usmeno dogovorene cijene. Što sam mogao drugo osim uložiti žalbu na rješenje o porezu. Rješenje je dakako potvrđeno i još su mi zaračunate kamate na utvrđeni iznos.

Otišao sam zato u poreznu upravu radi reklamacije, a onda su započele muke...

Red pred šalterom za reklamacije bio je dug kao godina. U uskom i zagušljivom prostoru natiskalo se stotinjak osoba. Muških i ženskih, starijih i mlađih. Svi su nervozno tapkali u mjestu, držeći u rukama manju ili veću količinu papira. Neki su šutjeli zureći u otvor na staklu šaltera. Drugi su pričali tiho ili poluglasno, stavljajući primjedbe na rad poreznih gulikoža. Bilo je i onih koji su psovali i upućivali pogrdne riječi na račun države i njezine birokracije.

Nenaviknut na takvu atmosferu gnjeva i pokude, stao sam u red iza oronulog starca koji se jedva držao na nogama. Šutio sam, nadajući se da će starca izdati snaga ili strpljene od dugog čekanja, te da će razočaran napustiti red i skratiti moje čekanje za jedno mjesto. No, starac je bio uporan i više od dva sata prestajao je na klimavim nogama, dok se nije našao oči u oči sa šalterskim službenikom. U nategnutom razgovoru, prekidanom povišenim tonovima sugovornika, zadržao se gotovo dvadeset minuta. Gnjavaža je okončana poznatom frazom „dođite sutra“.

Onemoćali čovjek teškom se mukom odvojio od šaltera, pa teturajući kao gladna kokoš otišao prema izlaznim vratima.

Moja rasprava s činovnikom trajala je desetak minuta manje i svela se uglavnom na isto pitanje koje sam postavljao i isti odgovor koga sam dobivao.

A pitao sam: „Zašto mi je određena toliko visoka porezna osnovica“?

Odgovor je svaki put glasio: „Zato, jer propisi tako nalažu.“

Kada sam izgubio strpljenje, zaprijetio sam da ću se žaliti šefu službe. Činovnik je to jedva dočekao, uputivši me na treći kat u sobu 301.

Otišao sam do navedenog broja i tu sam ostao više od jednog sata jer je šef, na minut prije mog dolaska, otišao na radni sastanak kod ravnatelja porezne uprave.

Razgovor sa šefom trajao je veoma kratko. Čim sam mu izložio problem, poslao me u službu za procjene porezne osnovice koja se nalazila na šestom katu. Pred vratima te službe čekao sam tek pola sata dok se prije mene nisu izredale dvije stranke koje su došle ranije.

Porezni procjenitelji bili su veoma ljubazni. Posjeli su me na stolac za stranke i pitali „u čemu je problem“.

Potanko sam izložio svoj slučaj, ističući kako mi nije jasno na temelju kojih su faktora izračunali toliko visoku osnovicu za plaćanje poreza, kada je svima jasno da cijene nekretnina zbog recesije svakodnevno padaju.

„Recesija je jedno“ – kazao mi je učtivo službenik – „a cijene su drugo.“

„Znam“ – odgovorio sam usiljeno mirno, dok mi je ljuta nervoza kidala stanjene živce. „ Ali u recesiji cijene padaju.“

„Jeste da padaju, no mi imamo skalu procjene koje se moramo pridržavati. A ona nije mijenjana već pet godina“ – rekao je mirnim glasom neumoljivi procjenitelj.

„I ja sad moram ispaštati što se skala nije tako dugo mijenjala“ – zavapio sam nemoćnim glasom, svjestan da mi od njega neće biti pomoći.

„Morate, takav je propis“ – konstatirao je sugovornik sliježući ramenima i sućutno dodao: „Ako niste zadovoljni procjenom, možete se žaliti mome pretpostavljenom. On vam je na osmom katu u sobi osamsto tri“. Time je i taj razgovor bio završen.

Na osmi kat uspeo sam se nekoliko minuta prije isteka radnog vremena. Tajnica me ljubazno obavijestila kako je šef otišao prije desetak minuta iz ureda da izbjegne uobičajenu gradsku gužvu. Sugerirala mi je da dođem sutradan. Ali svakako mnogo ranije jer, kod šefa je uvijek gužva.

Nisam je poslušao niti sam došao u predloženo vrijeme.

Nekoliko mjeseci kasnije, kad sam uštedio nešto novca štedeći na hrani i svemu ostalom, uplatio sam porez uvećan za masne zatezne kamate.

Tako sam izbjegao ovršitelje i njihove dodatne troškove.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.